Nova Istra

344 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dorijan RIGO proglasio je neospornim vlasnikom svega i posebno istaknuo da se njegovoj udanoj kćerki dodjeli junica te da nema pravo ni na što više. Vrlo je zanimljiv podsjetnik u kojem stoji kako je župnik Marinčić već deset ili dvanaest godina Perčiću dužan petnaest lira te je time Ivan osigurao da njegovom smrću dug neće otići u „zastaru“, već će se obveza uplate duga samo prenijeti na njegova sina. Posljednja je oporuka u poglavlju ona Antuna Rajka iz 1806. Njezin je sadržaj znatno kraći od prethodnog, ali ništa manje zanimljiv. Naime, Antun je svoju ženu Uliku naveo kao privremenu upraviteljicu sve imovine jer je postavio zahtjev da se njegova kći Marija uda za An- tuna Kolića. Marija je kao miraz za taj brak dobila svu obiteljsku imovinu, pod uvje- tom da se obveže do smrti skrbiti za svoju majku i ne izbaciti je iz doma. Posebno je napomenuo kako je bez krajnje nužde zabranjeno rasprodavati imovinu. Dvanaesto poglavlje govori o oporuci Antuna Sinčića iz 1799., u kojoj uočavamo jasnu migracijsku vezu između Buzeta i Barbana. U dokumentu je navedeno kako je Sinčić došao iz sela Cunja s područja Buzeštine. Imovina je u oporuci standardno podijeljena, ali je velik dio teksta posvećen rješavanju dugova, kako njegovih sinova prema drugima, tako i napomenama o postojanju dugova drugih prema njegovoj obitelji. Trinaesto poglavlje istražuje migracijske veze Pule i Barbana u novome vijeku koje su, kako saznajemo, bile vrlo jake. U uvodnim razmatranjima primjećujemo da je Pula, unatoč svojoj lučkoj važnosti, imala velik problem s mortalitetom te da su je na životu održavale samo migracije s okolnih područja, a među migrantima prednjačili su oni s rakljanskog i barbanskog područja. Umatičnim je knjigama Pule zabilježen neprekinut priljev Barbanaca u razdoblju od 1613. do 1817. Time su oni bili najmnogobrojniji migranti u Puli s ovoga područja. Važno je napomenuti da je XVI. stoljeće doba kada Venecija počinje provoditi snažnu kolonizaciju Istre svo- jim dalmatinskim podanicima zbog osmanske najezde i time mijenja etnički sastav poluotoka u korist Hrvata, koji prvi put u povijesti postaju dominantan element Istre. Dobar primjer promjene etničke strukture dolazi nam iz puljskih matičnih knjiga, u čijem se popisu migranata s Barbanštine, u navedenom razdoblju, točno uočava stalan rast broja hrvatskih prezimena tijekom godina, pa se tako s početna tri u ranom XVII. stoljeću, do kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća broj hrvatskih prezimena popeo na 34. Četrnaesto poglavlje govori o mletačko-austrijskoj granici u dolini rijeke Raše koncem XVIII. stoljeća. Naime, granica između Austrije i Venecije utvrđena je Tri- dentskom mirovnom sentencijom 1535., no ta se granica često nije poštivala, kako na jednoj, tako i na drugoj strani. Budući da je gospoštija bila pogranični teritorij, njezina istočna granica ujedno je bila i granica Mletačke Republike, a ta se granica nalazila u mlinovima bogatoj Raškoj dolini. Važnost Raške doline potvrđuje niz