Nova Istra

343 Dorijan RIGO KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI završila drama sa solanom. Sljedeći podatak o solani dolazi iz 1615., kada se spo- minje u ugovoru o zakupu između Loredana i Vittorija de Rina koji ju je tada uzeo u zakup za 870 dukata godišnje. Po svemu sudeći, izgleda da su Loredani, poučeni prvim iskustvom, odlučili nemati izravnu vezu sa solanom. U drugom dijelu poglav- lja objavljen je ugovor o gradnji lože ispred crkve Gospe Snježne na Pisku iz 1688. te podatci o četi Bratulići i crkvi Majke Božje od Zdravlja. Muško stanovništvo iz- među 18 i 36 godina, koje je živjelo na području bratulićke čete, bilo je pod vojnom obvezom i jednom je godišnje bilo dužno odlaziti na vojne vježbe. Deveto poglavlje govori o barbanskim i rakljanskim bilježnicima od 1502. do 1811. Podaci o njima sačuvani su u Batelovoj ostavštini te nam daju uvid u imena i prezimena na temelju kojih točno možemo odrediti odakle su bilježnici dolazili. Većina su bili Mlečani s Terraferme ili iz same Venecije te ostali Talijani, no spomi- nje se i nekoliko lokalnih barbanskih prezimena. Imena i titule u dokumentu pisani su kraticama. Deseto poglavlje posvećeno je oporukama barbanskih plemića iz XVI. i XVII. stoljeća. Riječ je o dvjema oporukama čiji su razlozi i okolnosti nastajanja neuspore- divo drugačiji. Prva je oporuka Cecilije Vergerio, kćerke koparskog nobila. Cecilija je mlada, no teško bolesna žena koja je sigurna u vlastitu smrt i zbog toga sastavlja oporuku u kojoj ono što ima prepušta braći, sestrama i nećakinji. Druga je oporuka ona bračnog para Magagnati. Ottavio je bio barbanski kapetan, no kako su i on i njegova žena Giulia bili stari i bolesni, sastavili su zajedničku oporuku u kojoj svat- ko svu svoju imovinu ostavlja onom drugom, uz pokoju obvezu (Ottavio je obvezao ženu da svaki mjesec nakon njegove smrti naruči misu zadušnicu i daruje deset du- kata siromašnima, dok je Giulia njega obvezala njezinoj braći isplatiti deset dukata od njezine ostavštine i svaki mjesec plaćati misu za oprost od grijeha). U jedanaestom poglavlju autor piše o oporukama barbanskih seljaka od XV. do XIX. stoljeća. Cjelina donosi bitne podatke o imovini seljaka na području gospo- štije, olakšavajući čitatelju rekonstrukciju njihova života. U najstarijoj oporuci, onoj Jure Prodoljana iz 1537., zabilježeno je kako sva pokretna i nepokretna imovina, kao i vlast nad djecom nakon njegove smrti prelazi na njegovu ženu, no tu je i danas nezamisliv podatak: Jure je odredio što treba ženi ostati kao miraz ako se odluči preudati. Na kraju oporuke nalazi se sankcija u kojoj Jure zahtijeva da se sinovima koji zabrazde u kriminal ili kćerima ako postanu bludnice ostavi samo četiri solda (očito kao podsjetnik da su za moralniji život mogli dobiti puno više). Nakon toga slijede još dvije oporuke iz 1777., prva Katarine, kćeri Mate Vlahovića i udovice Antuna Bulića, čiju su oporuku nakon njezine smrti bezuspješno pokušale osporiti dvije osobe iz Krnice. Druga je oporuka ona 85-godišnjeg Ivana Perčića, koja je vrlo interesantno napisana. Osim što je rutinski odredio kćerima miraz, najstarijeg sina