Nova Istra

332 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Alvijana KLARIĆ prema rodnomu kraju i toplina obiteljskoga doma. Takve se priče odlikuju spon- tanošću, a protkane su vedrinom i žalom za sretnim danima djetinjstva. U njima „dolazimo“ do autoričina prozora s kojega se pruža pogled na Bašiće pa kroz njega promatramo nevinu igru djevojčice s jarebicama; djecu kako se igraju u hladu, ispod najvećeg duba u selu; dijete koje se ne odvaja od voziča što mu ga je napravio otac; nestašnu djevojčicu koja je razbila grablje te nije mogla zaspati od brige misleći da će roditelji loše reagirati. Promatramo zatim nestašnu djecu koja naivno kradu ko- lače na vjenčanju i šljive u susjedovoj korti ; brižnu baku Klementinu koja je djeci kupovala bombone kada bi dobila mirovinu. Bili su bomboni zamotani u harti , mali , lipi i svake foze i kolori . Gledamo i smijemo se nespretnoj djeci koja su tijekom igre pala u rupu od vapna, a smiješna je i scena s mladićima koji su skrivećke odlazili na feštu u Višnjan, umjesto sa stokom na pašu. Jedan od najljepših trenutaka autoričina djetinjstva bio je onaj kada joj je baka Klementina sašila suknju za lutku. Taj joj je bakin znak pažnje puno značio i zato ga je nemoguće zaboraviti. Veoma su dirljivi i prožeti osjećajima retci u kojima autorica s puno simpatije opi- suje svoje Bašićane. Za njih kaže ovako:„Bašičani su štabeli, škercoži i puni malicije.“ Prikazuje ih kao optimistične ljude, pune vedrine koji su spremni prihvatiti šalu i na vlastiti račun pa su se, kako se navodi u„Predgovoru“, uz takav mentalitet lako rodile ove vedre priče. Jedna im je od velikih vrlina poštenje jer su uvijek vraćali dugove, što je stvaralo uzajamno povjerenje. Bilo je suseljana koji su se znali prišparati i tražiti što lakši posao, a i onih koje je više pježalo piti nego delati , no autorica i njih prikazuje s puno simpatija, ne kritizirajući njihove mane. Time je pokazala kako shvaćanjem „da smo svi ipak ljudi skloni greškama (...) možemo živjeti jedni s drugima pot- punije i ljepše“. Ipak, Bašićane najbolje od svih poznaje stara murva što već stotine godina promatra ljude koji se odmaraju pod njom. Sluša razgovore o radostima i žalostima svojih Bašićana, smije se i plače s njima. Ona je stari svjedok vremena. Bila je omiljeno odredište za igru, odmor i razgovor. U njezinu su se hladu povidale štorije i svakakovi škerci . Otpratila je generacije ljudi: jedne u svijet koji su otišli tr- buhom za kruhom, druge u rat, a treće u pokoj vječni. Ipak, najteže joj je bilo gledati kako Bašićani napuštaju ognjišta i rodni kraj te odlaze tražiti sreću negdje drugdje. Priča o njoj stoji na posljednjem i ujedno najupečatljivijem mjestu zbirke. Autorica je personificira, želeći pokazati važnost murve za Bašićane i koliko je štimaju . Ona je njihov najvjerniji prijatelj jer „želi dobro svakemu i ne povida okolo ča je sused reka“. Njome autorica zatvara krug priča prožetih jakim emocionalnim nabojem. Dodatna je vrijednost zbirke to što je pisana na mjesnom govoru sela Bašića koji, prema podjeli Dalibora Brozovića, pripada jugozapadnom istarskom dijalektu. Au- torica nas, dakle, nije upoznala samo s ljudima i životom u Bašićima, nego i s ljepo- tom svoga čakavskog idioma te je otvorila mogućnost njegove jezične analize. Zbir-