Nova Istra

331 Alvijana KLARIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI fažo , mrvile slanac i biž , rubakale mendule i lišnjake i još mnogo toga. Autorica se prisjeća da su Bašićani vozili pšenicu u mlin u Tinjan, da se na njivu i u šumu nosila tek maneštra , komadić kruha i temperanje s octom te da se neprohodnim putovima dugo hodalo do šume u kojoj su se sjekla drva. Veoma je zanimljivo čitati o starim običajima koji su se djelomice očuvali ili potpuno nestali. Jedan je od takvih vezan uz Uskrs, kada je bio običaj igrati igru bacanja novčića u kuhano jaje na stubama susjeda Blaža. Zbirka vrvi humorističnim pričama punima optimizma i vedrine, a vezane su uz Bašićane. Od njih možemo izdvojiti sljedeće: priču o jednom čovjeku koji si je kupio gaće za zimu i nikad ih nije svlačio dokle god se nisu raspale, o djevojci koja je zadir- kivala momke koji su joj se došli udvarati ispod baladura te priču kako se sin posva- đao s majkom pa je otišao spavati na sijeno u dvoru... Knjiga sadrži i priče u kojima su opisani teški trenutci i tragični događaji, kao što su ratne strahote, umiranje od gladi, ubojstvo mladoga župnika Miroslava Bulešića u Lanišću... Godine 1966. u Bašićima je padala tuča, toliko jaka da ni prije ni kasnije stanovnici nisu doživjeli takvo što.„To lito ni bilo ča žeti ni trgati“, kaže autorica. Jedan je od tužnih događaja i izgradnja željezničke pruge. Naime, s obzirom na to da se radilo volonterski, radnici su se teško pronalazili pa su morali raditi silom. Tu su željeznicu zvali Istarski Sibir zbog težine posla koji je zahtijevala njezina izgradnja. Autorica se prisjeća i posli- jeratnog vremena, kada su ljudi imali problema s krštenjem djeteta. To su pobožni ljudi jako teško podnosili, o čemu svjedoči primjer jedne majke koja je lila suze„da će njeno dite ostati bez krsta“. Osim tog primjera, u Voknajcu pronalazimo još mnoge o tome kako su ljudi u prošlim vremenima, unatoč siromaštvu, neimaštini i životnim teškoćama, bili pobožni i pouzdali se u Božju pomoć. Redovito su se molili, čvrsto vjerujući u spasenje duša. Koristili su se svakim slobodnim trenutkom za razgovor s Bogom i tako dokazali da unatoč teškoj životnoj svakodnevici uvijek pronalaze vremena i za Njega. Žene bi putem do crkve, umjesto razgovora o svakodnevnim temama, molile Očenaš, a svetu misu nisu propuštale ni za što. Jednog suseljanina Vesna opisuje kao čovjeka kojega je vodila velika vjera u Boga. Za njega kaže da je „verova i živija svoju viru kako malo ki“. Na temelju tih primjera možemo zaključiti da su u Bašićana bile jako izražene duhovne vrednote te da se uz odanost Bogu lakše nosi breme života. Zanimljivi su odsječci o narodnim vjerovanjima: o vjerovanju da ptica cuveta do- nosi smrt, da tikve bolje rastu ako se koga prevari i sl. U narodu su poznate i tzv. štrolige , žene koje proriču sudbinu gledajući u karte, kavu, grah itd. Autorica se pri- sjeća jedne Romkinje koja je štroligala ljudima koje je zanimala budućnost i jednog vidovnjaka ili, kako se to u dijalektu naziva, mirakula . Najdirljivije one štorice u kojima do izražaja dolazi ljepota života na selu, ljubav