Nova Istra

27 Božica JELUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST KAKO ISPEĆI PJESNIČKI KRUH Bez nakane da vas obeshrabrujem ili naljutim, moram primijetiti kako je nekritičnost najveća opasnost pjesničkoga posla u cjelini. Ako smo stalno zadovoljni onim što izlazi iz naše glave, srca i pera, na dobrom smo putu da kvantiteta uguši kvalitetu, usprkos pravilu koje govori suprotno, o postupnom prijelazu jednoga u drugo. U pjesničkom poslu ta dijalektika ne vrijedi. Većina pjesama koje čitam u brzohodnim elektroničkim medijima, zapravo su sirovo tijesto, od kojega tek treba umijesiti ne- što jestivo. Dođem li do kraja pjesme, redovito pomislim: „Svi su sastojci na broju, jedino fali kvasac i postupak pečenja. To su, zapravo, zanos i strpljenje, uz ispravno održavanje naše unutrašnje vatre“. Nešto od toga zapravo nije beznadno, samo je nedovršeno. Poslušajmo Mandelj- štama:„Pjesnički govor je isto što i ćilimska tkanica, s mnogo tekstilnih osnova, koje se razlikuju međusobno jedino u nijansama izvedbe, samo u partituri stalno pro- mjenljivih naloga oruđne signalizacije“. Ne mogu stoga savjetovati kako ispeći kruh ni izatkati ćilim, ni gdje počinje a gdje završava rad na pjesmi. Jedino da se poslužim metaforom Mirne W.: Mogu ponuditi samo skromne usluge vrtlara, oplijeviti ko- rov, ručno i nježno, da biljka može rasti i cvasti. Mogu izreći profesionalno zanatsko mišljenje, ne gazeći pri tom tuđu osjetljivost. Ali nije zlato sve što sja, niti je pjesma sve što je složeno u stihove, s rimom ili bez nje. Za mene, pjesma je vrhunski red u riječima , uz pretpostavku da su već na početku birane najbolje i najživlje riječi nekoga jezika, sukladne međusobno. U kojima nema, da se pokrijemo Rougemontom , „verbalnog košmara, kakofonije i inflacije“, već samo opstaje ono sržno i bitno. Stoga dajem vjeru ritmu, rimi, dobrom zvučanju, krilatoj metafori. Pjesma ima „unutrašnju ornamentalnost“, složenija je od proznoga govora, slikovitija, pobudljivija. Stvara emotivni naboj, tjera na razmišljanje, djeluje poput mantre, kao meni ovi Válekovi stihovi:„Pišemo, pišemo... / Najdonja suknja noći već je sva ispisana. / I nitko ne zna što je Poezija“. I odmah zatim: „ Svaka pjesma ima svoje vrijeme, / Ali vrijeme je pjesme kraće no što ti misliš“. Ukratko: ako je pjesma novo biće u svijetu , neka bude poglavito lijepa, da svijet obogati svojom pojavom. Potom, da nekome nešto govori, da umije komunicirati. Ako je nemušta, doživjet će jad, prijepor i odbacivanje. Dakako, ona se mjeri u od- nosu na sveukupnu poeziju napisanu prije nas. A veoma me ohrabrio Milan Rúfus , izjavljujući iskreno: „Oprosti, Gospodine, / Ta je pjesma mirisala na gnoj, / Ali Ti / Ne gledaš u kakvu se kotliću / Vari dobra riječ“. Ne zaboravimo, taj je pjesnik također mudro zapisao: „I on je ugledao / Pod jezikom pjesme / Novčić tišine / Vozarinu za Vječnost“. Nitko ne traži od nas odličnu pjesmu u svakom pokušaju. Samo solidnost, pre-