Nova Istra

24 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Božica JELUŠIĆ CRTAČ KARATA NA PIJESKU Hodajući Bilogorom, u pretproljeće, prije no što se otvore boje i vidici, kad je sve u nagovještajima i naznakama, više tajna negoli glasno otkriće, zastajem da pričekam unuka, četverogodišnjaka, obuzetog važnim poslom. On čuči, držeći u ruci otkinutu grančicu i crta karte na pijesku. Potpuno koncentrirano, širokim potezima, kao da je to već stotinu puta ponovio, kao pravi geometar nevidljivog i apstraktnog. Ne kući- ce, ni vlakove, ni loptaste pajace, već upravo to: krivudave obrise nekih kontinenata, rijeke, morske valove, olujni ocean, planine, prijevoje. Ja znam da oni za sada ne po- stoje. Naprosto, nisu još otkriveni ili pripadaju onom drugom svijetu, koji se otvara kad sklopiš očne kapke i kad se voljno udaljiš iz poznate ti stvarnosti. To je prvi korak, a potom počinje velika avantura priprema, opraštanja, oprema- nja i proučavanja, da bi se po tim kartama mogao zaputiti u nepoznato. Primjerice, trebalo bi najprije izračunati vrijeme koje ti preostaje, oročiti ga na sigurnoj (nebe- skoj) adresi, te započeti sanjarenje , nultu točku svih naših pothvata. A koje su to stvari, općenito, koje nas sprječavaju u slobodnom kretanju po sanjarskom azimutu? Želja za sviđanjem, strah od promašaja, nezamjeranje, ovisnost o tuđoj naklonosti, dvostruka mjerila, zort pred autoritetima, zebnja zbog sutrašnjice. Također: veza- nost uz imetak, ultimatumi napredovanja, nemogućnost odstupa, nepovjerenje u čudo. Ponajviše: nemoć izlaska iz čahure, u koju su nas drugi smjestili, tumačeći nam da smo upravo to, od čega trenutno živimo . Ali nismo! Mi smo, zapravo, ono što možemo . Jaki smo koliko možemo dati i čega smo se spremni odreći, da bismo ponovo startali od„nulte točke“. Ne treba se stalno povlačiti pred nedaćama. Plemenito je igru prepustiti boljemu, ali tek nakon što smo bili spremni poginuti za pravdu i za pravičan sud. Ne popuštamo sitnoj laski niti banalnoj ponudi, lažnom kajanju ni društvenom licemjerju. Na granici ružnog, korumpiranog i ruševnog svijeta, ne želimo biti vlastiti tamničari zbog kukavičluka. Samo imajući sebe u cijelosti i s povjerenjem u tajanstvene nakane Neba, doista možemo postati čitačima karata koje dijete riše na pijesku. Polazeći od slobodne teritorije maštanja, stiže se najdalje, što ovo dijete pouzdano znade. Stoga i riše te zavijutke i pregibe baš sada, dok ti stojiš na rubu rezignacije, a praveći se da nije svjesno naše nazočnosti, nevjerice ni krzmanja. Ali pogled koji nam upućuje dok ustaje, pružajući ručicu umrljanu zemljom, go- vori sve što treba. To je pogled učitelja i mudraca, pun beskrajne ljubavi i ohrabrenja. On kaže: „ Ti to možeš i ti ćeš to učiniti! “. Zbog mene, koji ti vjerujem, koji te ljubim i koji ću biti tamo, da ti otvorim vrata u očekivani čas! 2016.