Nova Istra

23 Božica JELUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST POLJUBAC JESENI U PLANINI Nakon naporna rada u šumi nerazmrsiva teksta, pođoh na Sljeme, da u šetnji i raz- govoru s prijateljicom odmorim dušu. Vid mi se razbistrio u planini: Vidjeh likove zarobljene u stablima: mišićave noge lovca, trbuh plesačice i njeno bedro, zmajsku glavu, pjegavu mu kožu i golemu šapu s kandžom, zarivenu u humus. Vidjeh druž- bu zelenih vezilja, što su same sebi izvezle čipku u krošnjama, pa po njoj povješale kuglice sorbusa, poput naušnica od granata, rukom brušenih i nanizanih. I prve ciklame vidjeh i omirisah, tamo gdje su dvije zlatopute Indijke, držeći se za ruke, gipke kao gušterice i nasmijane kao prezreli mango, zamakle u magleno-plavkast kut šume, odaju među kraljevskim bukvama. Tu gusti pokrov raslinja i lišća sliči zboru gatalinki, zaostalom nakon trodnevna pljuska, što nas je u naletima zalijevao u planinarskom gnijezdu. Jedan nas je ljubazni šetač, s rožnatim očalama i novinama savijenim pod rukom, nalik seoskom župniku, obavijestio da će sutradan biti lijepo vrijeme, stvoreno za šetnju. Za kaput mu se zakvačio rujno-zlatni listić, nalik ordenu Legije časti. Ne rekosmo mu da ga skine – možda ga je sam namjerno pričvrstio nevidljivom priba- dačom. Spavala sam u hotelu, tako čvrsto i spokojno, da me ni zašprih sitne kišice, dopirući do ruba postelje kroz otvoreno okno, nije uspio probuditi. Prijateljica i ja sretno smo dokončale posao i dočekale sunčano jutro i prijepodne. Na terasi hotela, konačno preplavljenoj suncem, popile smo mirisnu tursku kavu i pojele gibanicu. Pogledala sam u kut, gdje se zid zdanja spaja s kamenim stubama i opazila žućkasta leptira, noćnu prikazu, kao od najfinijeg pergamenta, kako se noži- cama drži za hrapavu površinu, kao omamljen, gotovo obamro od sunčeve snage. To je japanska noćna sovica , veli moj pouzdani priručnik. Oprezno ga dotakoh rukom, ništa mu zlo ne učinih, tom savršenom Božjem djelu u krilu prirode. Samo sam izvadila svoj berlinski notes za putne bilješke, s amblemom sivog, ve- lurnog prijatelja iz istog mu roda. Hitro uslikah tu neobičnu scenu i udaljih se na prstima. Shvatih: to mi jesen šalje poljubac dobrodošlice, znajući da je željno čekam poslije vrelog, iscrpljujućeg ljeta. To sam njoj pošla u susret u planini, teška daha i sporih nogu, ali lagana, mirna, konačno zadovoljna srca, sasvim skrušena, spremna svima oprostiti i ništa ne zlopamtiti. 2016.