Nova Istra

22 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Božica JELUŠIĆ njihovoj mjeri. Urnu s bakinim pepelom davno su brodom poslali u Europu, da njen duh može sanjati na groblju obraslom bršljanom i mahovinom, kakvo postoji samo u starim knjigama. Neuobičajeno, uglavnom rijetko, u kišno predvečerje, učinit će im se da čuju te neobične sibilante, koje im usta blijede ljepotice šapuću iz krošnje brijesta pod prozorom spavaonice: „ Sunašce, srdašce, dušice, sjeničice, majušno moje, kruščiću, oraščiću, srce moga srca, prašćaj, prašćaj... “ 2016. CVIJET NA RASKRŠĆU, ojesenjivanje Postoji takav dan, potpuno jesenski. Jesenjinovski. Kad tebe nigdje ne postoji (Vu- čićević: „Po vremenu vlažnu, kad te nigdje nema...“ ) pa čak ni u sjećanjima dragih. Posljednji si statist u drami jeseni, zadnja rezerva koja će uskočiti ako se netko raz- boli prije predstave. I stvarno, ti savjesno preuzimaš ulogu: počinje ojesenjivanje, starost, ogrizavanje dunje, od koje trnu zubi i zalogaj ti zastaje u grlu. Puštaš da ti stope obraste mahovina, da se plijesan i gljive nahvataju po koži, da te izriba vjetar, od žarkog crvenila do najdubljeg bljedila, a oči da ti dobiju boju drezge u potoku, muljni trag melankolije. Samo stojiš, poput stabla na krčevini, ispuštajući nevidljivo lišće, u čijoj su nerva- turi sagorjele tvoje strasti, ushiti, plamene misli o požarima duha, koji će promijeniti svijet. Utihnuo je dijalog s vjetrom, donositeljem tuđih šapata, rasipateljem stihova i melodija, prokazivačem koji te obećao dalekim pustarama Kimerije, tvoje prve po- stojbine. On sada traži druge, bogatije, rasipnije, lakomislenije i manje umorne, koji će mu bez krzmanja prepustiti i povjeriti snove, otvoriti trezore i ložnice, da bi pred svijetom imali što rasipati, do potpune entropije i propasti. Ima nešto u tom pre- puštanju, što zapravo godi. Onaj koji se predao, nema više jarma ni obaveza, veznih konopa ni negvi oko zgloba. Lagodno ide prema raskrižju: svaka je staza jednako dobra, jer nikamo ne vodi. To je put u odronjavanje od gomile, u nepostojanje, nirva- nu dosegnutu bez zasluga. Jedini pravi put, bez poputbine, bez maltarine, od kojega te ništa ne može odvratiti. Čak niti krhki cvijet na ledini, nalik kraljevskom prstenu, koji te žutim sjajem mami da mu pokloniš zlatnik svoje pozornosti. No, ti ćeš reći ono, što imaš u pripravi za zamke poput ovih: – Oprosti, ja ne znam tko si... Zaboravih ti ime, odavno... 2016.