Nova Istra

262 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Đuro VIDMAROVIĆ Vlaha u komunikaciji sa zemljama iz Zaleđa i Visokom Portom, te staroslavenskim jezikom koji je kao jezik hrvatskoga bogoštovlja Sveta Stolica jedini dopuštala u kršćanskome svijetu uz latinski i grčki. To je jezik kojim je napisana Bašćanska ploča i koji kao takav potvrđuje hrvatsku jezičnu i kulturnu (a time i državnu) suverenost i samosvojnost. Petar Zrinski je prenio poruku iskazanu diplomatskim načinom, a naš suvremeni Hrvat Tomislav Grgurević, Anno Domini 2005 ., eto, boji se o tome nešto spomenuti čak i u podrubniku. Nakon suočavanja s ovakvom situacijom „na terenu“ , a dajemo si pravo postupak gospodina Grgurevića smatrati paradigmatič- nim za sudbinu tamošnjih Hrvata (jer autor živi i radi u Crnoj Gori i uvjereni smo da je pišući ovo djelo vodio računa o tomu kako će ono biti prihvaćeno od tamošnje, u prvom redu /lokalne/ političke elite, a tek onda kako će putopis doživjeti oni čijih se sudbina tiče), postaje nam jasnije zbog čega je akademik HAZU prof. dr. Josip Pečarić, repatrirani Hrvat iz Boke kotorske, svoju knjigu naslovio U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski (Zagreb, 2004.). Nije nam nakana autoru bilo što stavljati na dušu, ali zbog hrvatskih čitatelja potrebno je naglasiti da je Perast u vrijeme ujedinjavanja 1. prosinca 1918. – („Pr- vodecembarski akt regenta Aleksandra“) Države Slovenaca, Hrvata i Srba (u čijem se sastavu nalazila Boka kotorska) s Kraljevinom Srbijom (koja je anektirala Kra- ljevinu Crnu Goru) u novu zajedničku južnoslavensku državnu zajednicu koju su nazvali „Kraljevstvo, Srba Hrvata i Slovenaca“ (od Vidovdanskog Ustava Kraljevina SHS, a nakon „šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića“: Kra- ljevina Jugoslavija) – dakle, da je tada Perast imao 73% stanovnika rimokatoličke vjere, što znači hrvatske nacionalne pripadnosti. Kotor ih je imao 69%, Tivat 95%, Dobrota 65%, Herceg Novi 70%, Prčanj 87%, Stoliv 82%... Godine 1922. bokeljsko je područje izdvojeno iz Dalmacije i pripojeno Zetskoj oblasti, a 1929. uključeno u Zetsku banovinu. Navođenje ovih postotaka nema političku pozadinu. Povijesni se kotač nikada ne može vratiti. Danas su Hrvati u Boki kotorskoj „statistička po- greška“. Međutim, njihova kulturna baština čini veći dio onoga što se danas naziva kulturna baština Crne Gore. To je činjenica koja se može zanemariti, ili prešutjeti jedino diktatom politike. 17 Nacionalno svjesni autori, koji nisu prihvaćali autocenzuru i negiranje svoga et- nonima, preseljavali su se u Hrvatsku, a oni koji su prihvatili asimilaciju stvarali su u Crnoj Gori, ili se preseljavali u Beograd. Primjer velikoga pjesnika, slikara, filozofa... pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Boki kotorskoj, a koji je izabrao Beograd 17 Đuro Vidmarović. Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i znanost , godište XI., br. 1-2, Subotica, 2006., str. 83-90. Ulomak recenzije.