Nova Istra

260 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Đuro VIDMAROVIĆ Ali vratimo se potražnji za peraškim Hrvatima u putopisu koji prikazujemo:. Str. 29.: „ Historija, prošlost, bogatstvo. Slava i ugled. To je bio Perast nekada, kada su ga posjećivali carevi i kraljevi. Bio je ondje pruski kralj August, zatim austrijski car Franjo, potom Edvard VIII., engleski suveren, pa bugarski car Boris. Čak je jednom prilikom ovdje navratio i konzervativni egipatski kralj Faruk. Bila je ovdje prva dama Amerike Eleonora Roosevelt i tom prilikom obišla grad. Svom vodiču don Niku Lukovi- ću je rekla: Ovom je gradu pet minuta do dvanaest! “ Dodatni podatak o Grgurevićevu dobrom poznavanju povijesti Perasta... Str. 31.:„ Ostali su samo stari dokumenti koji pričaju o velikim ljudima malog mjesta. Slavu su stekli na moru svi osim jednog: konta Vicka Bujovića. “ Tko su bili ti ljudi od kojih su ostali „samo stari dokumenti“, kojem su rodu, plemenu ili narodu pripadali? Da li su to možda preživjeli ilirski Pirusti, ili neki poseban autonoman etnos čije se ime taji? Pluralni pojam „veliki ljudi“ ne znači u navedenu kontekstu ništa, osim bijega u autocenzuru. Str. 50.:„ Valja što prije pobjeći iz ovog ukletog mjesta jer čovjek se plaši da ne postane zarobljenik prošlosti. “ Potpuno nepotreban animozitet prema povijesti. Zbog čega povijest jednoga mjesta koje je stoljećima bilo izvan državnoga teritorija Crne Gore i čiji žitelji nisu nikada pripadali crnogorskom, ni srpskom etnosu, treba predstavljati problem? Zar bi činjenica hrvatstva u Perastu i Boki ugrozila crnogorsku ili srpsku naciju, odno- sno državu? Tamošnji Hrvati u tolikoj su mjeri uništeni, iseljeni, marginalizirani i etnički umrtvljeni da nikome ne mogu smetati, a kamoli nekoga ugroziti. Osim, ako se ne vodi borba preko njih za novu povijest, odnosno za pisanje nove etnogeneze crnogorskoga naroda po kojoj bi u Boki od ranoga srednjeg vijeka živjeli Crnogorci rimokatoličke vjere, što znači: nikada Hrvati, kao što su u Bačkoj, po toj novokompo- novanoj povjesnici , nametnuli Bunjevce kao„Srbe rimokatoličke vere“. Takvim nasto- janjima književnici ne bi smjeli popuštati, a ukoliko to čine, tada sudjeluju u nasilju nad vlastitom etničkom manjinskom zajednicom, a to se nasilje zove sistematska, od države većinskog naroda usmjeravana, odnosno nasilna asimilacija, ili hrvatski rečeno: odnarođivanje. Nasilno odnarođivanje je etnocid, a njemu prethode: 1) Memoricid ( uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinske zajednice, njihovih tradicija, etnografskoga i etnološkoga naslijeđa, identifikacije s povijesnim naslijeđem). 2) Kulturocid (proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskoga na- roda, a to znači književnih djela, narodne poezije, arhitektonskog naslijeđa, urbanih cjelina, pisanih spomenika, društvenih djelatnosti, uništavanje ili selektivno pristu- panje arhivskoj građi, prekrajanje povijesnoag razvoja manjine, dokazivanje nepo-