Nova Istra

259 Đuro VIDMAROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU vjere i zavjetnih obećanja , Dvije peraške pinakoteke , Peraški zvonici , Palače – spomenici slavne prošlosti , Velika tuga peraške tvrđave Sveti Križ i Verige – tjesnac koji su stvorili bogovi . Zadovoljstvo je predstaviti književno djelo čiji je autor Hrvat iz Boke kotorske, jer to je znak da se položaj naših sunarodnjaka u Crnoj Gori, koji su ondje uspjeli opstati na pradjedovskim obitavalištima, gdje su tijekom tisućljetne povijesti stvorili mediteranski obrazac blistave urbane civilizacije i kulture, ipak popravio. To ističe- mo, ne zaboravljajući da su od 1918. do 2001. svedeni na „statističku pogrešku“, kako ih vrijeđaju u Crnoj Gori, te da je njihova kulturna baština, ili u ruševinama, ili pri- svojena od većinskog naroda. Treba naglasiti činjenicu da bokokotorski Hrvati ne ulaze u sadržaj pojma dijaspora, odnosno etničkoga rasuća, jer nisu prostor svoga obitavanja napučili iseljavanjem iz matične zemlje, kao npr. gradišćanski Hrvati, već su ondje odu- vijek, odnosno od doselidbe hrvatskoga etnosa na područje rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Oni su dio neprekinutoga i jedinstvenoga hrvatskoga etničkoga prostora koji je 1918. godine, stjecajem nepovoljnih povijesnih prilika, odvojen od matice i uključen u susjednu državno-pravnu cjelinu u kojoj su postali neželjena nacionalna manjina, izlo- žena stalnoj asimilaciji. Zbog toga što Grgurević pokazuje dobro poznavanje povijesti, njegov se potez ne može objasniti pomanjkanjem obrazovanja. On je svjesno, zbog određenih razloga, prešutio notornu činjenicu, a ta je da su Perast naselili Hrvati nakon doselidbe u ove krajeve, da su upravo Hrvati u njemu stvorili sve kulturne i civilizacijske sadržaje kojima se on kao književnik divi? Kako autorov pristup objasniti, osim izvanlite- rarnim razlozima koji su ga, očito, prinudili (autocenzura!) da učini krivotvorinu u ime, tobožnje, literarne slobode? Kako bi izgledao putopis o Janjevu, Subotici, ili Baji, bez spominjanja tamošnjih Hrvata, ili o Rovinju a da se ne spomenu tamošnji Talijani, odnosno o Prištini ili Ulcinju a da se ne spomenu Albanci!? Kada bi se Gregurevićev putopis preveo na, recimo, engleski jezik, čitatelj pojma imao ne bi o Hrvatima kao žiteljima mjesta. Umjesto toga, stekao bi dojam, slijedeći autorovu šutnju, da su tijekom cijele povijesti grada Perasta u njemu živjeli pripad- nici ilirskoga etnosa Pirusta, koji su, eto, nekim čudom, preživjeli sva teška stoljeća i danas autor opisuje njihove posljednje izdanke u ruševnomu naselju. To, jedno- stavno, nije točno! Peraštani su imali svoja imena i prezimena, svoju vjeru i svoju etničku pripadnost, kao i svi ostali Hrvati u Boki kotorskoj. Čemu činiti nasilje nad povijesnom istinom? I kome koristi ovakva knjiga? Možda Crnogorcima koji žele slobodnu i suverenu državu – kako bi nekome dokazali da u Boki kotorskoj nikada nije bilo Hrvata, već su ondje oduvijek pripadnici njihova etnosa? Tu neistinu ne bi prihvatili ni razumni crnogorski povjesničari. Podilazi li autor Srbima? Možda, ali to je onda doista učinjeno na štetu književne etike.