Nova Istra

250 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Đuro VIDMAROVIĆ ključka da su „starosjedioci našeg rodnog mjesta, kao i cijele Boke, bili čisto Hrvati“. Nakon toga citira razne putnike od Tolstoja do Kurelca, te se „...živo uvjerio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosjedioca nigdje ne ima, oliš onog što se za turskog progonstva tuji naseliti moglo. Ja Dubrovnika, Boke, ni Crne Gore za Srblje priznati ne mogu“. Odgovara na pitanja kako se srpstvo tako uko- rijenilo na tlu Boke kotorske, kad se oni naseljavaju tek koncem 17. stoljeća i kaže: „Tome se ja, dragi moj, ne čudim ni najmanje. Da smo mi, da su naši župnici, naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću isticali hrvat- stvo, kako su hrišćani nakon one Vukove ‘Srbi svi i svuda’ isticali srpstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i Bože prosti samoga Boga na nebu i anđele oko njega pak jel se čuditi posljedicama? A kako smo mi u obće postupali poradi umišljene, a nemoguće bratejske sloge, mi smo imali stotinu obzira prema braći, a braća prema nama ni cigloga. Da se ne pomuti ta blažena sloga, strah nas je bilo izustiti riječ Hrvat. Mijenjali smo na svaki način svoje ime, e da bismo došli do prave sloge, pak naša popustljivost što je stvorila. Ništa. Sjećam se u Kotoru kad se radilo da se talijansko društvo ‘Casino’ preokrene u naše družtvo, malo da ga ne okrstiše Srbski dom , premda veći dio kotorskih Srba nijesu bili s nama, a samo poradi svagdašnjeg obzira nadjenuše mu ime Slavijanski dom. …Pogubno je u ovom obziru dijelova i taj uzrok, što ono malo naših književnika podje kako i u svemu, tako i u nazivu jezika za Dubrovčani- ma, nazivajući naš jezik slovinskim. A da pomutnja ostane veća, u 16., 17. i 18. stoljeću naši spisatelji, kao i Dubrovčani i uopće hrvatski pod imenom slovinski nisu razumijevali samo jugoslavenske jezike nego i sve slovenske.“ Zatim nabraja bokokotorske pisce koji su pisali o slavijanstvu te prelazi na jezik gdje ističe kako je Vuk svojom teorijom da su štokavci svi Srbi, a čakavci Hrvati, samo potvrdio hrvatstvo Boke kotorske koja je, što dokazuje i primjerima, bila ča- kavska. Dakako, ovo se odnosi na borbu za jezik 40-tih godina u Kotoru, te na ovaj način objašnjava njihov nagon za svojatanjem tuđega: „Cielome je svietu poznato, da je svojatanje jedna od glavnih mana srbskog plemena; to mu je u krvi. Srbin hoće da svojata jezik, običaje, pjesme, vjeru. On ne ovire sredstva, ne traži dokaze. Uljudno ga pozdravi dva, tri puta, budi mu gdjekad uslužan iz građanske snošljivosti, sjutra će te proglasiti Srbinom...“ Ponosno ističe da, „...ako se i ne može pouzdano znati koliko se upotrebljavala riječ hrvatski, znamo da su uopće, kako i ostali pisci dubrovački i dalmatinski i naši upotrebljavali znanstveni naziv slovinski. Za stalno mogu ustvrditi, da nijedan naš spisatelj nije upotrijebio naziv srpski, niti sebe priznao za Srbina“. Ovo izlaganje završava svojim sjećanjima na događanja u preporodno vrijeme, posebice „općega uzhita i sjajnoga dočeka“ bana Jelačića te „kako se jednodušno sva Boka odazvala