Nova Istra

249 Đuro VIDMAROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU osmeračkim dvostihom. To cijelo pjesništvo, koje se našlo bilo kao prijepis, bilo kao prerada na bokokotorskom tlu, svjedoči kako su plodovi specifičnoga hrvatskoga duha dopirali do najudaljenijih područja gdje žive Hrvati i kako je taj pjesnički izraz upravo ono što Hrvate, ma živjeli bilo gdje, najjače duhovno povezuje. Naravno, vezano je to i za sve one običaje i svečanosti kojima su ti tekstovi praktično služili. Uz osmerački dvostih kao tipičnu ritmičku formu hrvatske srednjovjekovne knji- ževnosti (koja je zastupljena u prvom sačuvanom pjesničkom spomeniku bokoko- torskoga kraja, u Budljanskoj pjesmarici iz 1640.), bokokotorski pjesnici 17. stoljeća rabe i hrvatski renesansni dvostruko rimovani dvanaesterac, ali idući u korak s vre- menom, prihvaćaju oni i tipične hrvatske barokne forme – osmeračku kvartinu i ok- tavu, uključujući se tako u normalne tijekove tada suvremene hrvatske književnosti. Ne zaostajući za ostalim hrvatskim krajevima, već početkom 18. stoljeća neki boko- kotorski pjesnici prihvaćaju epski deseterac, kao odjek prosvjetiteljskih nastojanja, kad pjesnici širom hrvatskih krajeva – od Dalmacije do Slavonije – upotrebljavaju taj stih kao najpogodniju formu za djela namijenjena najširim slojevima. Naravno, bilo je i pjesničkih ostvarenja u koja su pojedinci unosili raznolike ritmove, ali nasla- njanje na tipične hrvatske pjesničke forme u pojedinim područjima, ne spominjući neka tipična tematska područja, najbolje nam govori o osjećaju pripadnosti bokoko- torskih pisaca jedinstvenom hrvatskom kulturnom prostoru. Takvu pripadnost hrvatskoj kulturnoj sferi potvrđuje već Kotoranin Nikola Mod- ruški, „ponos i nada ilirske zemlje“, kako ga naziva Dubrovkinja Marija kad mu je postavila natpis nad grobom. Premda latinist, on je kao modruški biskup, uključu- jući se u tijekove hrvatskoga političkog, vjerskog i kulturnog života, odlučno branio glagoljicu i njezino pravo na život. ...19. stoljeće Bokeljima predstavlja vrijeme borbe u ne baš lakim uvjetima. Crno- gorski apetiti s jedne, a srpski s druge uz austrijsku vladavinu, bili su okovi u kojima je hrvatski čovjek Bokelj morao tražiti načina u čuvanju hrvatskoga jezika, hrvatske tradicije kao i same opstojnosti na području koje je, unatoč burnoj povijesti, previra- njima i borbi i danas sačuvalo naziv Zaljev hrvatskih svetaca. Najbolju sliku ovoga burnog i zanimljivog stoljeća, posebice u Boki kotorskoj, nalazimo u časopisu Vijenac iz 1892. godine. U tekstu pod nazivom „Tko su bili starosjedioci Boke kotorske“, zanimljiv je pregled bokokotorske povijesti, književ- nosti, i kulturnih događanja nastao iz pera don Srećka Vulovića, peraškog župnika, vrsnoga teologa, povjesničara i jezikoslovca. Vulović svome prijatelju Bokelju u da- lekoj Argentini odgovara na pitanja hrvatstva Boke i njezina pučanstva, dodirujući čak i jezična pitanja nakon što je proučio „pomnjivo sve rasprave, što su o tome bile tiskane“, pročitao Obračun velečasnog Prodana, Hrvatske razgovore nenadoknadivog Pavlinovića te zgodnu raspravu veleuč. V. Klajića Hrvati i Hrvatska , te dolazi do za-