Nova Istra

248 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Đuro VIDMAROVIĆ interpretacija, bez obzira na to radilo se o djelima hrvatskoga ili pak latinskoga i talijanskoga jezičnog izraza. ...Uključivati posebno hrvatsko jezično stvaralaštvo u sastavni dio nekog drugog nacionalnog identiteta, ne samo da je protivno osjećaju i duhu samih književnih stvaralaca nego nije ni književno-povijesno, a ni književno-teorijski utemeljeno, jer su geopolitičke granice i barijere vrlo slab element da bi se rezala i sjekla duhovna pa tako i poetsko-tematska povezanost. „Ne smije se mimoići temeljno i neoborivo stajalište da je bokokotorska li- teratura, bez obzira na neke posebnosti, jer te posebnosti ima i svaki hrvatski kulturni krug, sastavni odnosno integralni dio hrvatske književnosti i kulture. To se posebno odnosi na starije razdoblje bokokotorske književnosti.“ Dr. Vanda Babić naglašava kako, „pogotovo u današnje vrijeme“, postoje i ...neke zablude književne i kulturne historiografije posebno u interpretacijama kojima se bokokotorsko književno stvaralaštvo želi integrirati u sastavni dio srpske ili crno- gorske književnosti. Nije teško oboriti ta stajališta – nastavlja znanstvenica – jer se ona zasnivaju na momentalnim geopolitičkim granicama i područjima, bilo da se crnogorska literatura smatra dijelom srpske književnosti, bilo da se pri tome za- stupa linija crnogorske nacionalne osebujnosti. Pri tome ne bi trebalo zaboraviti da se ni hrvatska književna historiografija, a ni znanost uopće nije u potrebno vrijeme na adekvatan način odupirala takvim mišljenjima prepuštajući samoj književnosti i samim činjenicama da se odupru svojim ipak i na sreću najjačim argumentom, a to je zajednički hrvatski pjesnički izraz i tematsko jedinstvo. Osebujnost starije- ga razdoblja bokokotorske literature je upravo u čuvanju i njegovanju kontinuiteta hrvatske kulturne baštine. Iako su se hrvatski književni tekstovi na tom području, koliko nam je do sada poznato, javili sa stanovitim zakašnjenjem, tek u 17. stoljeću, to se zajedništvo i taj se kontinuitet ostvarivao već na planu humanističke djelatnosti jer se latinski pjesnici u Boki javljaju u isto vrijeme kad i humanisti u ostalim hrvat- skim krajevima. Sve njih povezuju mnoge zajedničke crte koje se najbolje iskazuju u tome što mnogi Bokokotorani djeluju u drugim hrvatskim krajevima, kao primje- rice Nikola Modruški, Ludovik Paskalić i drugi, a mnogi se među sobom povezuju prijateljstvom ili čvrstim poznanstvom izmjenjujući pjesničke poslanice, pohvale i pozdrave. Pa i jedan od prvih značajnijih književnih spomenika koji svjedoči o prisutnosti osebujnoga hrvatskoga književnog žanra, jest „Plač“ Budljanske pjesmarice iz 1640., koji tu nalazimo samo kao kasniji prijepis iz nekog ranijeg sličnog teksta koji je živio u toj sredini, a koji je s drugim brojnim kraćim pjesničkim tekstovima poznat na cjelokupnom hrvatskom području još od srednjega vijeka, pisan na cijelom tom pro- stranstvu jednim jedinstvenim hrvatskim poetskim izrazom – srednjovjekovnim