Nova Istra

73 Kristin DIMITROVA NOVI PRIJEVODI – Ali još ih nisi ni vidio! – Ne želim ih vidjeti. – Etienne, ne možeš tako razgovarati sa mnom. Tko te voli najviše? – Nitko – reče Etienne i poklopi slušalicu. Počeo je skupljati Irinine stvari koje su bile posvuda. Sam je sebe iznenadio činje- nicom da ih dosad nije pokupio. Htio ih je ostaviti u ormar i zaboraviti ih. Obećao si je da više nikada neće pomisliti na nju. Poslije je odlučio javiti joj se kako bi joj vratio stvari. – Irina ne živi ovdje već gotovo dva mjeseca – odgovori glas mlade žene. – A biste li mi mogli dati njezin novi broj? – Da, naravno – odvrati žena i izdiktira njegov broj. – Oprostite, zar ne razgovaram s Irininom sestrom? – Ne, mi smo kolegice s fakulteta i zajedno smo iznajmile stan. Oh, gori mi pa- lačinka. Etienne je poklopio slušalicu, legao potrbuške na ravno zategnut krevet i nije se maknuo do večeri. Studenti su bili na praznicima, nije imalo smisla tražiti je na fakultetu. Zašto je, kroz cijelo to vrijeme zajedničkog života, nikada nije pitao gdje joj žive roditelji, zašto nije obraćao pozornost na njezine priče o djetinstvu? Zar je toliko jednostavno da netko nestane? U predvečerje je obišao sve kafiće, barove i bistroe gdje bi se nekada zavlačili, ali ju nije pronašao. Činilo mu se da nitko nije bio sam osim njega. Ljudi su oduševljeno razgovarali, sporili se oko politike, smijali vi- cevima, a on je patio jer nije imao njihov talent da se veseli glupostima. Kad se vratio kući, stavio je pastu na četkicu za zube, zatim se zamislio i iscijedio pastu na pod kupaonice. Pasta se uvila poput bijelog izmeta nekog vrlo čistog čovjeka. Od toga dana Etienne bi izlazio redovito poslije pet sati i obilazio ulice negdje do ponoći. Jednom mu se učinilo da je vidio Irinu u tramvaju. Ista kratka kosa, ošišana po vojnički. Progurao se među ljude i nadvio se nad nju kako bi se uvjerio je li to ona. Djevojka se okrenula prema njemu, a Etienne je shvatio da je to samo Irinina loša kopija s umjetnim trepavicama. Istu se noć napio i zaspao obuven, s nogama na tipkovnici računala. Po chatovima je vladala uobičajena neukost. No, Etienne ih je držao na oku. Ras- tresen je čitao odgovore, ljuljao se na stolcu naprijed-nazad i u trenutku u kojem bi mu se neka fraza, verbalna gesta ili riječ učinila poznatom uključio bi se i počeo gnja- viti ljude kako bi saznao što više. Pratio bi dijaloge u nastajanju, uzdisao i uspoređi- vao. Svako spominjanje „E.T.-ja“, Stephena Kinga, mode ili horoskopa, čime bi Irina upotpunjavala svoje vrijeme, pogodilo bi ga poput strelice, dok bi mu prsti plesali po tipkovnici poput vodenih paukova. Ono što mu nije bilo od koristi, raspadalo bi se na slova i odletjelo bi u bezdan, u arhivu. Svijet je podijelio na Irinu i druge ljude, a