Nova Istra

72 NOVI PRIJEVODI Kristin DIMITROVA sata ranije. Nije trebao toliko žuriti. Na križanju kod kanala umalo ga je pregazio džip koji je skretao. U tom trenutku Etienne nije imao ništa protiv toga da ga prega- ze – to bi mu dalo opravdani razlog da ne ode na sastanak koji je sam ugovorio. A ni vozač džipa nije imao ništa protiv toga da ga pregazi. Ali na njihovu sreću ispriječili su se propisi. Etienne nije htio stići u kafić puno ranije i otišao je u šetnju travnja- kom pored kanala. Shvatio je kako bi sada sve bilo potpuno drugačije da se barem malo potrudio živjeti s Irinom onako kako se ona trudila živjeti s njim. Dok su bili zajedno, mislio je da će njegova uamljenost poslije Irine biti potpuno jednaka njegovoj usamljenosti prije Irine i trudio se objasniti pogreške koje je ona neprestano ponavljala. Već trećega dana, nakon što je uselila na njegov tavan, Etien- ne je primijetio da je gotovo neupotrebljavani štednjak zaliven kavom. – Tko je uprljao štednjak kavom? – upita Etienne, gledajući Irinu ravno u oči. To baš i nije bilo pitanje jer nije bilo treće osobe na tavanu. – Oh, zaboravila sam da je iskipjela. Evo odmah ću ga obrisati – reče Irina sa strepnjom čovjeka koji je za pepeljaru uzeo kristalnu zdjelicu domaćina i u nju otre- sao pepeo. – Kuhalo za kavu je tamo. A osim toga iz njega kava ne kipi. – Pa dobro, napravila sam irsku kavu za nas dvoje. U ormaru je. Htjela sam te iznenaditi. – E, to više nije iznenađenje. U kojem je ormaru? Nakon nekoliko tjedana ona je već znala da se pasta za zube može istiskati samo od kraja, da kada se posprema krevet jastuk mora biti iznad popluna, da su otvore- ne knjige ostavljene otvorenima namjerno i da nikakve prijateljice nisu dobro došle kako ne bi zagadile atmosferu svojim kokodakanjem. Stvari su se morale vraćati na svoje mjesto jer ih, u suprotnom, Etienne ne bi mogao pronaći ni da mu stoje pred nosom. Irina, spremna na sve od početka, počela se ljutiti. Pomirbe su im oduzimale sve više i više vremena, i jednoga dana, dva mjeseca kasnije, Irina je nagurala svoje stvari u torbu s kojom je bila došla i zalupila je željeznim vratima za sobom. U la- dici Etienneova radnog stola ostale su njezine škarice za nokte, a pod krevetom se kotrljala njezina crna ogrlica s bodljama, koja je bila kvintesencija njezine gotičarske odjeće. Odasvud su ispadale njezine stvari dobivene tijekom zajedničkog života, no ona se nije vratila da ih uzme. Etienne je uživao u njezinu odsutstvu oko tjedan dana i svaki ga je njegov čin uvjeravao kako mu je bolje biti sam. Poslije je zazvonio telefon i on je, bez mnogo žurbe, ali s veselom samouvjerenošću, podigao slušalicu.„‘Alló“, začuo je majčin glas i shvatio da je mrzi i da je cijelo vrijeme očekivao Irinin poziv. – Etienne, kupila sam ti talijanske cipele, dođi ih probati, baš su šik. – Ne želim nikakve talijanske cipele.