Nova Istra

70 NOVI PRIJEVODI Kristin DIMITROVA osmijeh neodoljivo podsjećao na ruku prvašića koji uči pisati. Tada se Irini učinilo da ga razumije zato što joj se sviđa, i da će ga nastaviti razumijevati zauvijek, zato što će joj se zauvijek sviđati ti ravni, plavi pramenovi koje je zabacivao unazad i koji su sada padali pored njegova divna lica. No Etienne je znao da su sve žene tako mislile. One pametnije šutjele bi dok bi im govorio, radile bi za svoj račun i pravile se da ga razumiju, a poslije bi zatražile kompenzaciju – da ih vodi u kino ili restoran te da sluša o njihovim snovima. Ali za sve postoje granice. Pravile bi se šutljivima sve do trenutka kad bi zaključile da mu je sat otkucao. Otad bi njihovi odnosi kretali silaznom putanjom te bi Etienne ponovno ostajao sam – napola ostavljen, a napola bi ostavljao. Imao je poseban fascikl s telefonskim brojevima i adresama te bi tad iz njega izvadio još jedan broj koji više nikada neće okrenuti. Ali ne bi ga izbrisao, jer ništa nije volio brisati, nego bi ga tek premjestio u drugi fascikl. Ustvari, sve je brojeve znao napamet. Stavio je glavu među njezine male cice i osjetio kako se ružičasti vršak jedne spljo- štio pod njegovim obrazom. – Znaš, imala sam osjećaj da spavam s muškarcem. – A što bi to trebalo značiti? – Pa ne znam, svidjelo mi se. Irina ga pomiluje po dugoj kosi koja je odozgo padala po njezinu vratu poput lisičjeg repa. – O čemu razmišljaš? – upita da bi prekinula tišinu za koju nije znala kako je objasniti. – Ni o čemu – uzvrati joj odgovorom koji će je odvratiti od daljnjeg ispitivanja, i smjesti se između njezinih nogu. Kroz noć Irina je gledala Etienneovo besvjesno lice, usmjereno negdje k snovima, i nije mogla vjerovati koliko je krhak. Njegove poluotvorene usne kao da su pile mjesečevu svjetlost koja je padala kroz nagrižen prozor zajedno s kvadratima okvi- ra. Cijeli tavan kao da je bio podijeljen na kvadrate koji ne znaju jedan za drugoga, stvari su bile usamljene, bezbojne i bezimene, kao da međusobno ničim nisu bile povezane osim Etienneovom staklenom vladavinom. Ovdje je sve živjelo samo kroz njega. A udahnjujući život, on je bio štedljiviji od mjeseca čiju je svjetlost sada gutao. „Nešto poput ponovonog punjenja“, kroz smijeh pomisli ona. Irina je znala koliko je jaka i kako će probuditi život u svakom predmetu uokolo – u stolac, koji je sada držao njezinu odjeću, u stol s računalima, u radni stol – i zatreperit će žice atmosfere života, uplićući Etiennea. On će biti spašen iz virtualna svijeta i dobiven za realni svijet, gdje svaka rana krvari. Ujutro, točno u trenutku kad je Etienne izlazio iz kuhinje s dvije šalice kave,