Nova Istra

66 NOVI PRIJEVODI Kristin DIMITROVA i poslije posla i, sve u svemu, nije znao o čemu drugome govoriti. Zbog toga su mu strane riječi zvučale neuko, a njegove su se jednostavno trošile. Kada je spoznao tu razliku između sebe i svijeta, Etienne se nije iznenadio. I bez te spoznaje činilo mu se da postoji više razlika negoli sličnosti. A one kao da su započinjale njegovim vlastitim imenom, stigmom kojom ga je njegova majka pokušala zauvijek obilježiti kao vlastiti teritorij. Ona je voljela fran- cuski jezik, prezirala je prostake i kada se javljala na telefon, to je činila riječju„‘Alló“. Ljude njezinih godina koji su odjednom pohrlili na satove engleskog shvaćala je kao nakazne oblike socijalne adaptacije. Etienne je istovremeno rastao kao njezin ponos, ali i njezino razočaranje. Bio je lijepo dijete bistrih plavih očiju i plave kose, no razvi- jao se u nepopravljiva smetenjaka koji se gotovo nije smijao. Igrao se sam, a ako bi u okolici i bilo koga drugog, Etienne bi samo sjedio i gledao ga. Jednom je mama otkri- la rupu u vratima njegova ormara koju je on, cijeli mjesec, dubio s unutarnje strane kuhinjskim nožem. Nitko nije bio primijetio kada je nož nestao. Bilo je nejasno i koliko je dugo šestogodišnji Etienne, s gorljivošću Edmonda Dantesa, dubio vrata kako bi napravio rupu. Kasnije je napokon zasjalo sunce u njihovu odnosu. Dopu- stila mu je korištenje računala na kojemu je, na jezik Molièrea, prevodila službene dopise, i tada su rupe u ormarima nestale. U kuću su često dolazili gosti – obično majčine prijateljice, no nije nedostajalo ni elegantnih muškaraca koji bi mu donosili čokoladu kako bi ga se riješili. Etienne nije jeo čokoladu. Ali im to ne bi govorio, a i nije vidio zašto bi im zahvaljivao. Samo bi ih nadgledao bistrim očima dok bi ga slali da se igra. A majka, nakon što je godinu dana poslije svadbe pronašla zlatni upaljač svoga muža u kupaonici svoje prijateljice, živjela je s mišlju kako će Etienne jednoga dana pronaći pravoga oca, ne biološkog, nego pravog. I davala je sve od sebe u tom pogledu: intimne je prijatelje birala među crno-bijelim bratstvommuškaraca u odijelima i Etiennea je uvijek upoznavala s gos- tima. Etienne nikada ne bi odrecitirao pjesmicu, nikada ne bi donio ni čašu vode. Ti ljudi nisu dolazili zbog njega, a majka im je mogla i sama recitirati pjesmice i donositi vodu, ako bi tko zatražio. Jednom se sptaknula o tepih dok je nosila pladanj s kavom i šećerom. Kava se prolila, šećer rasuo po tepihu, a dva su se tanjurića obila jedan o drugi. Ali najupečetjivije je bilo to što se Etienne jako smijao. Tada je majka zamijetila da joj je sin simpatičniji kad se ne smije. Sa svoga je stajališta Etienne odavno majku okarakterizirao kao osobu koje se najviše treba čuvati. Ustrajala na tome da svi oko nje rade ono što je ona smatrala najboljim, a u suprotonom bi se jako razočarala. No razočaranje je bilo jedini način kojim bi je se moglo držati na zdravoj udaljenosti. Etienne, koji se već približavao tridesetima, nije imao ništa protiv toga što se psihoanaliza oslanja na uvjerenju da sinovi obožavaju svoje majke. Psihoanaliza je za ljude s iluzijama. A on ne pamti da