Nova Istra

56 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Ana HORVAT je upitao: – Zar nemate, susjede, dovoljno mjesta za sjedenje na klupama koje sam vam nabavio radi naša dva psa koji leže na podu? – Nije to, znate i sami da se psi mogu prestrašiti nečega i sve nas izgristi u mraku! – trabunjale su babetine dok je Jurčenko milovao svojega dršćućeg, mladoga boksera na uzici. Ne znam što im je rekao ili učnio, no naglo su prestale zanovijetati radi pasa. Ostavile su i mene na miru, a on ih je nadalje ljubezno pozdravljao i osvjetljavao im put baterijom kako se ne bi spoktaknule u podrumu. Čak ih je zimi pokrivao preko koljena dodatnim dekama. No snajperista nije mogao izmanipulirati, tu se radilo o tome tko će prvi i brže potegnuti. Mislim da ga je Jurčenko ubio s leđa metkom iz svojega revolvera, koji mi je pokazao jednoga jutra da me smiri nakon što su noću psi lajali kao ludi jer je netko, ne paleći svjetlo, šutke hodao spotičući se našim stu- bištem. Kad sam ga nazvala i upitala što da radim ako mi tko iz mračnog stubišta pozvoni na vrata, odgovorio mi je smireno: – Odmaknite se od vrata i samo recite kako se zovem i koji je moj stan, pa neka se jave meni kao predsjedniku kućnog savjeta ako što trebaju. Nisu mi pozvonili, a ja vjerujem da ih je čekao sklonjen iza zida uz ulazna vrata svoga stana s revolverom u ruci. Nisu, na njihovu sreću, pozvonili ni njemu! Za trajanja Domovinskoga rata gospodin Jurčenko bio je u braku s trećom, zgod- nom, slikovitom ženom od pedesetak godina koja nije s njim više stanovala, odselila se uplašenoj majci, ali ga je posjećivala, najčešće samo preko noći. Gospođa je bila profesorica njemačkoga i francuskoga jezika. Upamtila sam je po kombineima i po- gledu s upaljenom žeravicom gospodina Jurčenka kada bi bila pokraj njega. Nosila bi uvijek svilen (od teške, brušene svile), dobro krojen kombine u pastelnim bojama umjesto kućnih haljina. U kombineima bi otvarala vrata kad bi tko pozvonio i izno- sila smeće do vratiju stana, koje bi poslije dolje do kontejnera odnio muž. Zimi je nosila kombine ispod raskopčanog haljetka. Tko više nosi kombine i čega je to bila manifestacija, razmišljala sam ponekad: zavodništva uvijek na seks spremne sredo- vječne femme fatale ili je, možda, stvar ponešto bizarne komocije usput usmjerene na izazivanje erotskih želja, možda i ljubomore, supruga joj Kreše? Nikad nisam saznala. I tako, odselila sam se iz Livadićeve ulice, a gospodin Jurčenko nikada mi nije htio reći, ili barem samo natuknuti, kako je „sredio“ snajperista i zašto mu je treća supru- ga stalno bila u kombineu. No činjenica je da je temeljito„sredio“ onoga koji je pucao po susjedima, jer nakon što obećao da će to učiniti, već od sljedećeg jutra nitko nije pucao po prolaznicima i onima koji su izlazili ili ulazili u haustor u Livadićevoj ulici od broja 1 do 20. Bravo draga, stara partizančino, poštovani gospodine Krešo,