Nova Istra

55 Ana HORVAT SUVREMENA KNJIŽEVNOST Što li je učinio sa snajperistovim tijelom nakon što ga je, recimo, ukokao? Kako je to izveo da policija ne posumnja na njega ili je, možda, bio u dosluhu s policijom? Ili je znao da je policiji svejedno tko je ubio snajperista pa se odlučio za samostalno rješavanje problema, znajući da neće biti istraživan niti ikada kažnjen? Gospodin Jurčenko imao je tada oko 65 godina, godinu-dvije više ili manje. Tata mu je bio iz Visokog, a mama iz Ključa, što mi je na jedvite jade jednom „priznao“. Zato je izrastao visok i imao zaključanu narav, pomislila sam. Bio je kavalir, ali ne- savršen, činilo mi se kao da vreba na žensku ispod, katkad čak i ponizne, skrušene džentlmenske glazure. Nedostajalo mu je, ipak, malo izvorne urbane elegancije u ophođenju. Lice mu nije bilo ni lijepo ni ružno, usko, s nerazgranatim, sivim brko- vima, nekako zaleđeno i bezizražajno. Ali oči, pogled, imali su žeravicu koja bi se povremeno razgorjela, pa opet ugasila. Kosa mu je bila gusta, valovita i polusijeda, a tijelo nalik raži: mršavo, plosnato, koščato, širokih ramena i preuskih bokova koji kao da se pri dnu sužavaju u dvije točke, dva zrna boba. Nikad nisam vidjela mladića kojemu uske traperice tako dobro pristaju kao penzioneru Kreši Jurčenku! Navod- no je do mirovine bio uspješan direktor velike firme i vrlo omiljen kod radnika te, naravno, istaknutiji član Saveza komunista. Nikada nije govorio o rukovođenju veli- kom firmom ni o partizanima, čak ni anegdote ili vesele pričice. Tko zna koliko li je ljudi ubio u onome svome ratu? O njegovoj prošlosti vladao je vječni muk. Poznavao je mnoge političare usput spominjujći, s ponosom, da su neki bili njegovi ratni dru- govi, no ništa se više o njima iz njega nije moglo iscijediti. Nakon što je uklonio snajperista, bilo je pravo olakšanje što se, bez straha, ogle- davanja i požurivanja psa da obavi nuždu, opet moglo u šetnju, mirno otići u kup- nju i na posao, u visokim potpeticama! Psi su prestali osjećati vibracije opasnosti i nervozu vlasnika pa su, umjesto da se drže drhtureći uz gazdinu nogu, opušteno trčkarali parkom. Parkovi za šetnju pasa bili su Kreši izvrsno mjesto za upoznavanje novih žena. Da, da, on je bio skulirani – ženoljubac, zapravo ženskar! S nekima od vlasnica, koje je upoznao šećući svojega boksera, družio se u njihovim ili njegovu stanu, onih dana kad mu supruga nije navraćala u posjet. Ne znam jesu li Jurčenko i te ženske bili ljubavnici ili su samo čavrljali uz kavicu kao ljudi koji vole pse. I na tu je temu bio vrlo tajnovit, no svakako je bio velik zavodnik. Rijetko mu je koja žena mogla i znala odoljeti. Bio je specijalist za manipuliranje ljudima u svoju korist, ali uz odre- đene socijalističke moralne ograde, diskretno i bez koristoljublja. Zahvaljujući toj vještini i talenetu riješio me još jedne, podrumske, muke. „Sredio“ je dvije živčane susjede koje su nam za zračnih uzbuna prigovarale kada bismo doveli pse u podrum. Tražile su da ih ostavimo u stanovima. Jurčenko je usplahirene susjede samo mirno motrio gladeći svoga boksera, dok su one u podrumu glasno protestirale. Jednom ih