Nova Istra

54 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Ana HORVAT zna odakle, iz koje kuće snajperist puca. Inzistirao je na tomu da moja i njegova kći i ja, izlazeći iz haustora ili vraćajući se kući, pretrčavamo područje za koje je bio sigu- ran da ga snajperitst „pokriva“. Bilo nas je strah jer smo nekoliko puta čule fijukanje metaka, a jedna je gospođa ranjena u nadlakticu vraćajući se kući punih vrećica s Kvaternikova placa. Tijekom rata život mi se promijenio kao i svima u gradu. Osim što smo trčali sva- koga dana, i noći, u podrum kad bi zasvirale sirene za mogući zračni napad, morali smo se trčanjem čuvati toga da nas netko skriven ne napuca sa susjednih krovova ili iz stanova, kada smo morali po kruh i mlijeko u dućan, prošetati psa, poći na posao... Prestala sam nositi u ured visoke potpetice jer u njima nisam mogla trčati do tramvajske stanice i natrag kući, a moja kći, tada u pubertetu, pravila se važna pa nije htjela trčati pločnikom i preko ulice kako je snajperist ne bi mogao pogoditi. Kad nije bila sa mnom, radnim danom od 6 do 16, odlazila je šetajući se od kuće u školu i, poslije, na predavanja na fakultet, i jednako se tako vraćala. To me uzruja- valo, bila sam vrlo nespokojna u uredu. Činilo mi se da je štitim nadzirući je makar kroz prozor kad sam bila doma. U svakom slučaju napila mi se krvi na slamčicu jer je, polako se šetajući ulicom, iz nekog hormonalno uzburkanog inata, i bombama i snajperistima bila laka meta. Jurčenko mi je, zdvojnoj, jednoga poslijepodneva mijenjajući gumicu na mojoj kuhinjskoj pipi mirno rekao: – Sada je dosta. Sredit ću sutra tog snajperista. Proučavao sam s tavana naše zgrade i otkrio mjesto s kojega puca – ton mu je uvijek, pa i kad je to izgovarao, bio tih i smiren kao i njegova narav. – Ne biste li ga prijavili policiji, neka ga oni srede!? – Daga gospođo, prijavio sam ga nadležnim policijama još prije tri tjedna, no vidim i čujem da snajperist i dalje po nama puca. Njih to baš, čini se, ne uzbuđuje previše – pa po cijeloj se zemlji puca i to iz mnogo jačih oružja! – Pa onda dobro, učinite ako možete ono što mislite da treba! Otjerajte ga! – re- kla sam mu ustrašeno i sasvim iskreno u nadi da zna što učiniti. – Da ga otjeram, kažete. Zgodno. Pa neka puca po nekima drugima! Snajperist je prestao pucati. Jurčenko mi nije htio reći što je i kada poduzeo. Dr- žao se tajanstveno kao pravi ilegalac iz Drugoga svjetskoga rata. Po svemu sudeći otprije je poznavao snajperista. Naime, ranije mi je – usput i neodređeno – rekao da mu se čini kako onoga koji puca poznaje iz oficirske škole. Obojica su bila djeca- ‑oficirčići, reče, i na to se cinično nasmiješio. To mu je davno poznanstvo svakako pomoglo da lakše locira snajperista i pronikne u njegove motive i namjere. Možda su snajeprist i Krešo bili suborci, ratovali kao skojevci u istoj jedinici, možda čak i prijatelji!?