Nova Istra

53 Ana HORVAT, Zagreb SNAJPERIST Za vrijeme Drugoga svjetskog rata borio se posvuda, tako mi reče. U vrijeme prošlo- ga, Domovinskoga, moj ljubazni susjed, upravni pravnik u mirovini, bio je dobrodr- žeći bivši partizan. Živio je s kćeri jedinicom iz prvoga braka u istoj kući gdje i moja kći i ja. Bilo je to u Livadićevoj ulici pokraj Kvaternikova trga. Susjed, bivši partizan, bio je brižni predsjednik kućnog savjeta (često je sam mijenjao crepove na krovu te kitao i bojio okvire dotrajalih stubišnih prozora), a k tome je uživao moje simpatije jer je volio pse. Uvijek je imao po jednoga, doduše uvijek boksera, ali ipak! Nisam mu uspjela uvaliti ni jednoga mješanca iz šinteraja, no našao je udomitelje za neko- liko napuštenih boksera. Katkad bi sa mnom pošao u šineraj kao tjelohranitelj. Ja bih ga zamolila kad bi se šinteri previše razbahatili, prijetili meni i curama iz udruge za zaštitu životinja i polijevali nas hladnom vodom iz šmrka kojim su prali kaveze zajedno s psima. Doista me je, rekli bismo mi Zagrepčani, imao rado i pomagao mi često sitnim popravcima po kući, ukapanjem pokojnih mačaka i zeca Ferde na zemljištu pokraj njegove vikendice u Turopolju. Dolazio je na predstavljanja mojih zbirki pjesama, iako ne bih baš stavila ruku u vatru da je ijednu pjesmu iz njih pro- čitao. No ne treba biti sitničav i pretjeravati. Tim više što za Domovinskog rata po- ezija baš i nije bila važna. Moj susjed, biviši partizan, vrlo vjerojatno je spasio život moje kćeri i moj od tada vrlo „modernih“ snajperista, koji su skriveni pripucavali na prolaznike, a nekoliko njih u Zagrebu smrtno su pogodili ili ranili. Imali smo i mi u Livadićevoj jednoga takvog, naravno fantomskog, koji je pucao – takav mu je bio domet ili vidokrug – po prolaznicima koji su hodali pločnikom uz kuće od broja 1 do broja 20. Moj susjed Jurčenko, kako se zvao, Krešimir Jurčenko, tvrdio mi je da