Nova Istra

52 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ svijetu, a ni u svemiru. Ali Damir Tropac tu je priču napisao prije nego što je izgubio pamćenje. A kad ga je zapravo izgubio? Otišao je do prozora i gledao dolje na ulicu, prolaznike i automobile. Bilo bi lako u času odbaciti prazninu i to posve uronivši u nju, baciti se dolje i zaustaviti njezino kovitlanje u njemu i njegovu svijetu, zaustaviti cijeli svemir. Ali bilo bi to odviše lako, ne bi pobjegao praznini i ništavilu, nego bi se njima konačno, zauvijek zaogrnuo. Uostalom, nije mu se dalo skakati, smatrao je da nije dovoljno emotivan čak ni za to, nego ga je prožimala potpuna ravnodušnost, bez vrhova i dolina, bez ustreptale emotivnosti koja je znak makar iluzornoga djelovanja i života bića. Činilo mu se glupim da ga praznina, ništavnost i ravnodušnost navedu na tako drastično podu- zetan korak. Morao je ostati tu (u čemu?), ni sanjajući, ni budan, ni izvanzemaljac, ni smisle- no ljudsko biće, ni u svijetu, ni zvan njega (čak ni u svom svijetu), ni živ, ni mrtav. Hoće li čuti nešto korisno kad ode liječniku? Hoće li mu netko nepoznat, ili on sam (jednako nepoznat sebi) moći vratiti biće, spojiti sve te krhotine u cjelinu, ali kakvu, čega i zašto? Neke krhotine sjećanja bile su dojmljive, čak zadivljujuće, kao primjerice zvijezde i planeti u beskrajnoj širini, iako je i tu bilo praznine, ali bio je to moćan prostor, nimalo nalik na ovu sadašnju prazninu, čak njezina potpuna suprotnost. Potječe li odatle, iz toga zvjezdanoga prostora? No je li to krhotina njegova istinskoga sjeća- nja, ili je iluzija? Je li i on postao iluzija? Ako se gotovo ničega ne sjeća i ništa oko sebe ne prepoznaje, kako uopće zna da je u stvarnomu svijetu? Što je stvarnost i mogu li postojati prava sjećanja na nju, ili su naša viđenja sebe samih uvijek u sub- jektivnoj nestvarnosti, pa zato ni naša sjećanja nisu stvarna, nego se uvijek spajaju u neku posve iluzornu priču?