Nova Istra

51 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST istinito, naprosto sentimentalno, plodovi određenih nagnuća (i zabluda) preosjet- ljiva identiteta. Možemo li stvarno uspostaviti „duboku vezu sa šumnim zelenilom“, kakvo je primjerice vidio u parku, kad je to naprosto sjemenje koje je nasumice le- tjelo, palo i dojmljivo izraslo, ali s nama i „stvarnim pokretima naše unutrašnjosti“ nema nikakve veze? Moć, bujanje i ljepota drveća ne ulazi stvarno u našu prazninu, niti nam blaži strahove, nego sve to samo zamišljamo u trenucima isprazne euforije. Iz knjige je ispao isječak izrezan iz nekog teksta, a govorio je o čovjeku koji u šumi, u dubokomu, mističnomu zanosu grli stabla, spajajući se s njihovim sokovima i „čudesnim aurama“, no onda se svejedno mora vratiti u svoju jadnu svakodnevicu koja u stvarnosti nije postala ništa svjetlija. Osim toga, jednom prilikom se s razli- stala drveta na njega vrlo prozaično spustio zaraženi krpelj, pa je mistik dobio upalu mozga i ubrzo umro. A i veličina i zamah ljubavi, kakve je opjevao taj nepoznati čovjek, samo su u našoj glavi. Pjesnik kakav je Tropac bio prije neobičnoga gubitka pamćenja onu je djevojku koja ga je zaustavila kad je izašao iz parka vjerojatno doživljavao kao volje- nu i zamamnu, dok ju je ovaj drugi, sadašnji, vidio samo kao neugodno, nesuvislo i kričavo stvorenje od kojega treba pobjeći. Među papirima na radnomu stolu našao je započetu priču od tek nekoliko stra- nica, a zainteresirala ga je jer bila je jednostavna, znanstveno-fantastičnoga žanra, dojmljivo napisana, kratkim, ali snažnim rečenicama. Govorila je o izvanzemaljcima koji su došli na svemirskomu brodu, pa nevidljivi neopaženo zaposjedaju ljudska tijela i malo pomalo ovladavaju Zemljanima. To im dobro uspijeva, osim jednomu nespretnomu otimaču, koji zbog neuspješno izvedenoga preuzimanja tijela, u „su- daru“ dvije osobnosti, zemaljske i izvanzemaljske, izgubi veliki dio vlastitoga bića, a ono se k tome pomiješa s nepovezanim djelićima nutrine napadnutoga Zemljanina koji je izgubio dobar dio svojega, pa nesretni izvanzemaljac postaje jeziva, izgubljena mješavina krhotina obaju bića, u unutrašnjoj nigdini. Odložio je papire na stol, zureći u njih. Za razliku od svega što je ovdje pročitao, ta ga se priča dojmila, pogodila ga je, jer osjećao se slično kao lik iz (vlastite?) priče. Nestalo je sve što je prije bio, postao je nešto posve drugo, nerazumljivo, što nekoć vjerojatno ne bi mogao ni zamisliti. Ionako se sve neprestano gubi, a čovjek se veli- kim dijelom sastoji od vrste sjećanja koju ima, jer to mu postaje ključna čvrsta točka, a on nije imao gotovo nikakvih sjećanja, samo nepovezane ulomke. Sad više ništa što je ikad učinio nije bilo dio njega, nego se najveći, možda i jedini dio njegova bića sastojao iz te praznine. Nitko je, nigdje, ništa, ni u čemu i niotkuda. Je li priča zapravo istinita, je li on taj nespretni, zalutali izvanzemaljac koji je promašio preuzimanje tijela, pa se sad postupno gube oba njegova bića, zemaljsko i ljudsko. Možda više nije ni jedno ni drugo, možda više ne spada nikamo u cijelomu