Nova Istra
50 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ Tropac je sa zanimanjem slušao. Upravo u ovom dijelu grada... Je li moguće da je taj događaj nekako povezan s njegovim gubitkom pamćenja i neobičnim stanjem u kojemu se našao? Ali kako? Je li u šetnji nešto doživio? U vijestima nisu javili da je bilo ikakvih posljedica za ljude. O tome su govorili kao o kuriozitetu sumnjive autentičnosti, a Tropac nije vjerovao u izvanzemaljce. Do njegova stana više nije bilo daleko. Lako je našao ulicu i kuću. Vežu je otvorio jednim od dva veća ključa, a onda se popeo stubištem, gledajući prezimena stanara. Popevši se na treći kat, na desnoj strani na vratima ugleda prezime „Tropac“ u ma- lom bijelom pravokutniku. Otvori ih drugim od dva veća ključa i uđe. Našao se u nevelikomu dvosobnomu stanu s kuhinjom, a činilo mu se da ga se kroz maglu prisjeća, kao da ga je jednom sanjao. Pogledao je strop jer nametala mu se slika da jednom tu, iznad njegove glave, nije bilo ničega, nego je nad sobom vidio nebo prepuno zvijezda, no bilo je to nemoguće, jer iznad njega je bio još jedan kat, pa vjerojatno tavan i krov. Odakle onda to sjećanje na zvijezde, čak na jednu posebno sjajnu? Jedna je soba bila spavaća, s povećim krevetom, noćnim ormarićem, ormarom i plavim sagom s bijelim uzorcima, a druga dnevna s drvenim, ulaštenim okruglim stolom, policama za knjige, radnim stolom s računalom i gomilom papira u kutu pokraj prozora. Stan je djelovao bezlično. U ormaru u spavaćoj sobi visila su obična, konfekcijska odijela, nekoliko kaputića, hlača i košulja. U kuhinji je u hladnjaku našao mlijeko, sireve i tri folije s gotovom hranom. Knjige u radnoj sobi bile su raznovrsne: poezija, romani, filozofija, ali nijedne se nije sjećao, a ni imena autora ništa mu nisu govorila. Pokušao se sjetiti imena nekog književnika ili velikana kojega je posebno cijenio, ili ga je po nečemu upamtio, ali bez uspjeha. Uostalom, nije ni vjerovao da se ono najdublje iskustvo u nama, najprisniji, najvažniji osjećaji doista mogu iskreno, jasno, izvorno i uvjereno, posve odgovaraju- ćim riječima i rečenicama prenijeti u knjige koje bi drugima bile doista razumljive, zrcalile njihova bića i rekle im nešto uistinu bitno o njima samima. Kao da nema bijega ni u knjigu, ni u drugu osobu, jer eskapizam nije bijeg u nešto smisleno. Naišao je na svoje knjige, to jest na njima je stajalo poznato, njemu strano i rav- nodušno ime: Damir Tropac. Bile su to dvije pjesničke zbirke, podeblja knjiga eseja i roman. Kako mu je bilo lakše pregledavati kraće pjesme, prelistao je zbirke, tu i tamo čitajući. (Nije zaboravio čitati, neke stvari dolazile su mu posve naravno, ali ni sa čime se nisu povezivale.) Pjesme su govorile o dubokoj sponi s prirodom, o nekakvim„onostranim vrtovi- ma ljubavi“, mističnim osjećajima koji se javljaju u krajolicima i ljubavnim trenucima (ne valjda s onom ženom?), o gubitku, ali i nadi. No djelovale su mu isprazno, ne-
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=