Nova Istra

49 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Tropac ništa nije znao o tome, nije mu bilo ni najmanje stalo i nije želio razgovarati s njim. – Ipak... kad biste o meni i mom radu rekli nekoliko riječi gospodinu Zebri – protisne zdepasti još se više znojeći. – On vas vrlo cijeni. – A tko je to? – zanimalo je Tropca. Čovjek ga pogleda s mješavinom zaprepaštenja, tuge i sumnjičavosti, ali još uvijek poniznim pogledom. – Šalite se, gospodine Tropac, no poznati ste kao duhovita osoba. Smijem li vas podsjetiti da ste prošli tjedan obećali...? Kad sam donio...? Sjećate li se? – Ne, ne sjećam se – odgovori odlučno. U očima njegova sugovornika pojavi se duboka bol, razočaranje i poniženost. Zurio je u tlo, ne znajući što bi rekao, a onda je progovorio drhtavim glasom: – Da, možda vam dosađujem. Vjerojatno imate posla, pa niste raspoloženi za nametanje. Netaktičan sam što sam vam tako prišao i gnjavim vas... – Zaista imam posla, pa se ispričavam – odgovori Tropac, a onda, ne znajući što bi rekao i učinio, jer uopće nije poznavao toga čovjeka, promrmlja nešto u znak pozdrava i žurno se udalji, jer učinilo mu se da je u daljini vidio onu ženu kako ide prema njemu. Patetičan oznojeni čovjek očito je bio nekakav pisac, pa je očekivao da se Tropac, kao uspješniji kolega, pozabavi njegovim radovima. No što mu je mogao reći? Uo- stalom, kakav je umjetnik mogao biti taj ponizni, udvorni čovječuljak? Da bi netko izrazio i napisao nešto snažno, dojmljivo i smisleno, vrijedno našega vremena i raz- mišljanja, čime će duboko dotaknuti biće drugih ljudi i barem se malo suprotstaviti sveopćoj praznini i ništavilu koje je Tropac tako naglašeno osjetio, morao bi biti mnogo samosvojniji, snažniji, dublji i odlučniji od te ponizne, prestrašene osobe koja se dodvoravala i znojila od strahopoštovanja pri susretu i to s nekim tako sme- tenim i praznim poput čovjeka koji se navodno, samo navodno, zvao Damir Tropac! Proćelavi kao da je od tuge i razočaranja propao u zemlju ili se rastopio od silna znojenja, jer kad je Tropac malo odmakao i okrenuo se, više ga nigdje nije vidio. Od svega toga ožednio je, pa je ušao u prvi kafe, naručio sok, smjesta ga iskapio i naručio drugi. Osim njega u kafeu je bio samo mladi par i postariji čovjek s rijetkom sijedom kosom. S radija se najprije čula ugodna, polagana glazba koja je na Tropca umirujuće djelovala, a onda su došle na red vijesti. Tropac isprva nije slušao, jer bio je zabavljen razmišljanjem o svom blago rečeno konfuznomu položaju, no onda je naćulio uši. Najavljivačica je govorila da su prije nekoliko sati u tom dijelu grada na nebu vidjeli neobično, jako svjetlo, a onda i okrugli oblik koji se brzo kretao. Tu ne- objašnjivu pojavu vidjelo je mnogo ljudi, pa su počeli nazivati mjerodavne službe, ali nitko nije znao je li riječ o rijetkoj prirodnoj pojavi, ili pak o kolektivnoj halucinaciji.