Nova Istra

48 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ – Ne posebno – odgovorio je lakonski iskreno. Kad je raširila oči, doimala se još neugodnije. Osjećao je kako u ozračju raste ne- što mučno, tužno i pogrešno, što nije mogao, znao niti imao volje zaustaviti. – Svejedno ti je ako se više nikad ne vratim? – upitala je prividno smireno, ali bilo mu je jasno da u njoj kuha i da svakoga trenutka može eksplodirati. Nije mu bilo samo svejedno, nego se nadao da je više nikada neće vidjeti, da će i ona postati ništa, kao što je on to postao. Osjećao se potpuno odijeljen od nje, i od svega drugoga. Vikala je na njega, a nije znao zašto. Pomislio je da je dobro što je se ne sjeća, da je se ne bi trebao ni sjećati. Čega se uopće zaista trebao sjećati? – No, odgovori! – nastavila je još žešće. – Je li moguće da me nikad nisi volio, da sam sve uzalud osjećala? – Moguće je – oteo mu se iskren odgovor. – Dakle, pretvarao si se? – upitala je s nevjericom. – Ne znam se pretvarati – izletjelo je iz njega. Zaista, jedva je znao što znači„pre- tvarati se“. Htio je samo otići od nje, što prije i što dalje, makar i u prazninu. – Licemjerni gade! – Sad je počela zbilja vikati, tako da je ulica odjekivala. Svi su ih gledali, a on se okrenuo i počeo se žurno udaljavati dok se iza njega orila vika. Skrenuo je u pokrajnju ulicu, gotovo trčeći, a onda u još jednu. Sad je zbilja potrčao, a zaustavio se tek kad je zaokrenuo za ugao. Nije mogao razgovarati s njom, kao da je među njima, ali i među ljudima uopće, bio dubok jaz, a stvorila ga je ta praznina koja ga je iznenada obuzela i nikako je nije bilo moguće izbjeći. Nije se osvrtao dok nije prošao još dvije kraće ulice, no kad je već bio posve uvje- ren da je pobjegao, ponovno je osjetio da ga netko hvata za rukav. Trgnuo se i srce mu je poskočilo, ali laknulo mu je kad je, naglo se osvrnuvši, vidio da pred njim ne stoji ona žena, nego posve nepoznat omanji, zdepast, proćelav, oznojen čovjek vodenkastih plavih očiju, koji ga je motrio plahim osmijehom i čudno poniznim, molećivim izrazom. – Dobar dan, gospodine Tropac, vrlo mi je drago što sam vas sreo – počeo je. – Odmah vam moram reći da sam pročitao! Priznajem da se s takvim tekstom već odavno nisam susreo. Ne znam kad me zadnji put nešto tako oduševilo i dirnulo. – Zastao je kao da očekuje komentar, a kako je Tropac šutio, jer nije imao pojma o čemu proćelavi govori, nesigurno je nastavio: – Iz vaših tekstova mnogo sam naučio. Naravno, moje umotvorine nisu ni izdaleka tako dojmljive, ali ipak... Neugodno mi je pitati, ali... Jeste li možda već pročitali nešto od onoga što sam vam bio slobodan ponuditi? Tropac ga je gledao u nedoumici i nestrpljivo. Čovjek mu je očito donio neke tek- stove i to po svemu sudeći kao kolegi književniku i renomiranomu procjenitelju, ali