Nova Istra

47 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST ni ime grada, ni ulice u kojoj je, sudeći po iskaznici, stanovao. U novčaniku su još bile i novčanice kojih se također nije sjećao. Ti smeđi, naran- časti i zeleni papirnati pravokutnici sa slikama ljudi, životinja i krajolika bili su mu posve strani. U vanjskim džepovima pronašao je dva veća i tri manja ključa na pri- vjesku u obliku vuka, kovanice, malu, posve praznu bilježnicu s plastičnim koricama i kemijsku olovku. Ustao je i pošljunčanom stazom pošao prema izlazu iz parka. Kamo se uputio? Kući? Nije imao pojma gdje je ulica navedena ispod njegova imena na osobnoj iskaz- nici, ali nije se baš ni jako zabrinuo kako će pronaći put. Pokraj ulaza u park stajao je veliki pano s planom grada, a ispod zelene točkice pisalo je: „Vi ste ovdje“. Osjećao se bolje zato što netko ili nešto zna gdje je on, pa makar i pano. Prateći nazive ulica, pronašao je onu koju je tražio, a činilo se da nije daleko. Mora samo pratiti glavnu cestu kojom su vozili tramvaji, zatim skrenuti na jug, pa lijevo. U bilježnicu koju je našao u džepu skicirao je ulice i zaokružio svoje odredište. Nije odmakao daleko od parka kad je iza sebe začuo ženski glas: – Damire! Bilo je to (njegovo?) ime s osobne iskaznice, no zove li glas njega, ili nekoga dru- goga? Upravo se htio okrenuti, ali netko ga je već zgrabio za ruku. Pred njim su stajale dvije mlade žene, jedna crnokosa, pravilnih crta i skladnoga tijela, u bijeloj bluzi s plavim prugama i plavoj suknji, a druga nešto viša od nje, svijetle kose i malo napućenih, crvenim ružom odviše namazanih usnica, koja ga je pažljivo i pomalo sumnjičavo motrila, a njezin ga je pogled razdraživao. Činilo se da je crnokosa ljutita, jer pustila mu je ruku i smjesta počela govoriti povišenim, poma- lo kreštavim glasom koji je prijetio da će se svakoga trenutka prelomiti: – Nazivala sam, ali nitko se nije javljao. Moram doći po još nekoliko svojih stvari koje sam zaboravila. – Zašutjela je, pa ga je i ona pažljivo motrila, kao da nešto očekuje. Šutio je i ravnodušno je gledao, jer nije znao što bi rekao. Bila mu je samo mag- lovito poznata. U parku se nejasno prisjetio ljutitoga lica te djevojke, koje je otišlo od njega. – Nemaš što reći? – nastavila je istim glasom. – Nećeš me pozvati da dođem? Kamo da je pozove? Nije mu se sviđala, iako uopće nije bila ružna. No njezino ponašanje i ton bili su mu vrlo neugodni. Bila je usplahirena i histerično kreštava. Doduše, vjerojatno je takva zbog njega, a možda je inače simpatična. Očito mu je mnogo toga predbacivala. – Ne želiš da se vratim? – govorila je još prodornijim glasom, pa su se prolaznici okretali. Zatekla ga je. Kamo da se vrati? Zašto bi to želio?