Nova Istra

46 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ gledao oko sebe: krošnje, nebo i šetače, posve odvojen od svega, kao da je nestvaran predmet u nestvarnomu okruženju. Ne bi mogao odrediti ni objasniti neobičan, proturječan osjećaj da se, unatoč nestvarnosti, sve to doimalo posve naravno, da je ta potpuna odvojenost neizbježni dio njega samoga, a i svega unaokolo i da nema bijega. Biće mu se naprosto ispraznilo, kao da je iz njega iscurilo nešto možda vrlo bitno, ali nije mu baš jako nedostajalo. Uznemirila ga je sama ta smirenost. Podigavši glavu, pogledao je bogato razlistale grane stabla pod kojim je sjedio. Kroz jarko zelenilo vidio je tamnoplavo nebo. Dugo je zurio i sve je to bilo vrlo lijepo, djelovalo je umirujuće, ali nije imalo nikakve veze s njim. Još jedno mutno sjećanje govorilo mu je da je netko negdje, možda i on sam, pisao o spokojnomu zelenilu, nebu i mističnoj povezanosti sa slikama prirode, ali nije se mogao sjetiti gdje je to pročitao. Prisjećao se nečijih prekrasnih riječi o stablu pod vedrinama, ali sad mu to nije ništa značilo, a sumnjao je da bi u tom stanju uživao u uzvišenim riječima. Nije mu se činilo da ima ikakve dublje veze, a kamo li kakve mistične pove- zanosti s tim biljem koje je posvuda unaokolo šumjelo samo za sebe i kao da je raslo kroz njegovu prazninu, širu i sudbonosniju od nedostatka sjećanja, posve odvojeno od njega, lišeno smisla, ravnodušno prema njemu, njegovu stanju i svakoj mogućoj ljudskoj tjeskobi, zaokupljeno isključivo vlastitim rastom, nepokolebljivom posto- janošću i sigurnošću da će još dugo ostati bujno, zeleno i neprestano se obnavljati. Za razliku od njega, svaka grana nad njegovom glavom imala je svoje mjesto, svaki list bio je točno gdje treba, no to ga je samo rastuživalo, a ispod i iza svega, kao je- dini povezujući čimbenik, zjapila je tajna, nevidljiva, svenazočna podloga praznine i ravnodušnosti. Nije bio slab ni ošamućen, nego nije znao kamo bi pošao, a nije osjećao ni pot- rebu da nekamo pođe. Odakle mu uvjerenje da sve to nije samo posljedica njegova sadašnjega stanja, nego je utkano u sve slike oko njega kao neumoljiv poredak svega? Napokon, činilo se da se ni prije nije nekamo određeno uputio, ako je pošao u besciljnu šetnju parkom. Možda bi trebao smjesta otići liječniku, ali ni to nije shva- ćao kao poseban imperativ, a sjećanje bi mu se moglo vratiti samo od sebe, ako mu već dolaze te mutne krhotine, pa čak i odlomci nečijih tekstova. Pretražio je džepove laganoga svijetloga kaputića. U unutrašnjemu je, u novča- niku, pronašao osobnu iskaznicu sa svojom slikom na kojoj je bezizražajno zurio u prazno, a ispod slike stajalo je ime: Damir Tropac, koje mu ništa nije značilo, niti ga je na bilo što podsjećalo. Imao je četrdeset tri godine, a nikako se nije mogao sjetiti što je cijelo to vrijeme radio. Ništa, činilo mu se da je lišen svih tih godina, koje su ionako jamačno bile posve beznačajne i prazne, kao što je bio lišen osjećaja da je ime na osobnoj iskaznici njegovo. Kao da je bio bezvremen, ali u nimalo lijepomu smi- slu, ni star ni mlad, jer i starost i mladost imaju neku jezgru. Ništa mu nije značilo