Nova Istra

454 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Miodrag KALČIĆ str. 134, 147); „Iz analize sadržaja i vrijednosnih iskaza odluka mjesnih zajednica o uvođenju samodoprinosa i njegovih stvarnih učinaka može se izvesti zajednička nedvojbena konstatacija da je samodoprinos bio nužan i potreban čin, da je uveden snažnom voljom i referendumskim odlučivanjem velike većine građana mjesnih za- jednica u svim istarskim općinama, da je odgovorno i efikasno, na opće zadovoljstvo građana, u punoj mjeri ostvaren u svim sadržajima zbog kojih je i bio uveden jer je u svojoj provedbi, od uvođenja do sveobuhvatne realizacije, bio učinkovit, a svojim je financijskim potencijalom stvorio mogućnost za građevinsku i njoj prateću indus- triju i operativu da dugoročno osigura zaposlenost svojih proizvodnih kapaciteta.“ (Zdravko Macura: „Samodoprinos građana – značajan čimbenik ubrzanog druš- tvenog i ekonomskog razvoja Istre: razdoblje 1961-1988. godine, str. 263); „Možda se na ovako prikazano stanje može prigovoriti da je preidealizirano i da se nije baš uvijek sve odvijalo onako kako je bilo propisano. To je i logično ako se uzme u obzir da se uvodilo nešto novo i o čemu nisu postojala prethodna iskustva. U takvim uvje- tima odstupanja prakse od zacrtanih i propisanih normi nije ništa neobično i ne- prirodno.“ (Ratko Crnobori: „Zapošljavanje i kadrovska politika“, str. 268); „Martin Bizjak je kao tadašnji direktor Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli osjetio veliki nedostatak kazališne dvorane još dok je radio u Radničkom sveučilištu i vodio razne kulturne i umjetničke tribine i druge kulturno-obrazovne aktivnosti, a onda je sticajem okolnosti došao u situaciju da u objedinjenoj organizaciji definitivno po- krene poslove oko obnove kazališne zgrade.“ (Martin Bizjak: „Fragmenti kulturnog života Pule iza Drugog svjetskog rata: Kazalište kao bazično kulturno zbivanje i Filmski festival kao izvorni pulski doprinos“, str. 382);„Uvjeren sam da će sva daljnja istraživanja o Titu, o njegovom mjestu u povijesti Istre, naravno šire, pa i u svijetu ne samo potvrditi već postojeće ocjene nego ih obogatiti činjenicama koje takvim ocjenama idu u prilog, naravno, viđene u istinskom povijesnom kontekstu, neopte- rećene nepotrebnim ideologiziranjem.“(Ivan Mišković:„Tito o Istri“, str. 427.);„Josip Broz, pristojan čovjek, rukom je dotakao šešir i pogledao nas prodornim pogledom jednoga pa drugoga: da se razumijemo, nikada nisam padao u apoteozu ni pred kime, odgojen sam u istarskom težačkom duhu, uzdržanom i obazrivom! Kroz škole i život, kao književnik i novinar napose sam razvijao kritičku misao, sumnju, ironiju, individualnost, ali u tom djeliću sekunde kad su nam se susreli pogledi,‘revi- dirao’ sam vlastiti rezervirani sud o ‘ličnosti u historiji’, i sam prihvaćajući ljevičarsko ideološko načelo o relativnosti ‘ličnosti u historiji’; u tom pogledu intuitivno sam razumio nešto što ću kasnije spoznati i prihvati intelektualno: ‘ličnost u historiji’ uopće nije relativna, nego veoma relevantna, a u datim okolnostima, gotovo apso- lutna.“ (Milan Rakovac: „Zašto Istra pamti Tita“, str. 429-430); „Na ulicama bilo je tiho, samo se čuo helikopter koji je pratio tužnu kompoziciju od Ljubljane i najavio