Nova Istra

452 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Miodrag KALČIĆ Delbianco, Guido Vivoda, Lada Duraković, Ivica Percan...), dok su ostali prilozi i revijalni polupismeni člančići, gotovo svi redom, pristrani, jednostrani (ili, točnije, nastrani), titoistički navijački, propagandno socijalistički, komunistički jednoumni, prema svim kriterijima (ne samo znanstvenim) zdravog razuma neobjektivni i ne- kritični. Uza sve, u njoj se nema apsolutno ništa nova saznati (a kamoli spoznati) što se nije i prije znalo, što već nije dozlaboga mnogokratno (do zasićenja) parolaški za- pisano i otisnuto u sličnim, hrpimice i bjesomučno izdavanim, jednako nekritičkim, tvrdo ukoričenim, debelim monografijama za vrijeme socijalizma. Naravno, nema spomena novije (od hrvatske samostalnosti), obuhvatnije, objektivnije i kritičnije, sadržajnije i kvalitetnije literature: političkih studija, socioloških analiza, povijesnih i publicističkih knjiga, zbornika, znanstvenih, stručnih i preglednih radova. Četrdesetak autora monografije,mahombivših komunista, profesionalnih ili pro- fesionalno zaposlenih komunista u mirovini, nostalgično, monotono, uspavljujuće i dosadno piše zaboravljenim političkim diskursom, ispisuju iste političke fraze ‘70- ‑80-ih godina prošloga stoljeća, prežvakavaju se jednake samoupravne socijalističke teme već četrdeset-pedeset godina bez vremenskog odmaka što, mora se priznati, izaziva divljenje i poštovanje, a ujedno rastužuje količinom indoktrinirane (komu- nističke) dosljednosti i tvrdoglave neobjektivne upornosti. Takve armiranobetonske stavove, fanatična uvjerenja i učmale dogme nemoguće je poljuljati, uzdrmati, a ka- moli razuvjeriti ili opovrgnuti, nema tih argumenata, dokaza i činjenica, koliko god bile bjelodane i očite, koje bi takvim komunističkim autorima makar malo pokole- bale mišljenje (drže se, ne Marxove, što vjerojatne ne znaju, već hegelovske maksi- me: tim gore po činjenice). Kult i anakrona karizma svemoćnoga, omnipotentnog i virilnoga Josipa Broza Tita i sakrosanktnost radničkoga samoupravljanja (koje je, nota bene , ideja anarhista Pierre-Josepha Proudhona i Mihaila Aleksandroviča Ba- kunjina) nedodirljivi su i neupitni na svim područjima. Naravno, nitko razuman neće i ne može osporiti presudnu ulogu partizanskoga pokreta, vojnu i političku lukavost i diplomatsku odlučnost Josipa Broza u konačnom (i prvom) priključenju Istre matici domovini (15. rujna 1947.), ostvarenim povijesnim čežnjama istarskih narodnjaka, to je sasvim, bez rezerve, sigurno i neupitno. Nepostojeća urednička koncepcija komunističke monografije „Istra u Titovo doba“ (da ne spominjemo lektorske i korektorske propuste) dežurnog antifašista (za socijalizma, mimo formalne i stručne naobrazbe, dugo je bio predsjednik Komi- teta za urbanističke, građevinske, stambene i komunalne djelatnosti Općine Pula), ne dopušta skretanja i proizvoljnosti, tako da na niti jednoj od 456 stranica nema egzodusa Hrvata (i Slovenaca) iz Istre za vrijeme i nakon Anglo-američke uprave (samo zločestih buržuja Talijana), nema Istrana na Golome otoku, nema političkih progona, političkih suđenja, nepodobnih književnika i filozofa, nema Ante Cilige