Nova Istra

445 Slaven BERTOŠA KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI skladišta popunili potrebnom opremom. Venecija je novačila njemačke jedinice koje je vodio saski general Johann Matthias von der Schulemburg (1661.-1747.), koji je u ljeto 1716. s 8.000 ljudi od osmanskog napada obranio Krf, snažno mletačko uporište i ključ ulaska u Jadran, a potom preuzeo zapovjedništvo na dalmatinskom bojištu. Posljednje poglavlje knjige odnosi se na autorova razmatranja o izazovima modernosti. Novoosvojeno je područje u Dalmaciji Venecija organizirala kao vojnu granicu u kojoj je lokalnom stanovništvu podijelila zemlju u zamjenu za obrambene usluge na Terrafermi protiv europskih zapleta u koje se tijekom posljednjeg stoljeća postojanja nije miješala. Propustila je dati novom žiteljstvu upravni model kojim bi ga uključila u politički sustav odlučivanja, poput plemićkih i pučkih predstavni- štava u komunama. Izložila ga je arbitrarnom odlučivanju lokalne vojne elite pod generalnim providurom. Primorske su komune tu nebrigu osjećale u nedosljednom poreznom sustavu i krizi kolonatskih odnosa, koja je povremeno izbijala do kra- ja njezine uprave. No, u odnosu na prethodna, ratna stoljeća Dalmacija je osjetila iskorak povezan s općim europskim boljitkom XVIII. stoljeća. Širenje pokrajine do Dinare višestruko je povećalo njezino stanovništvo, iako je i dalje živjela uglavnom od tradicionalnih poljoprivrednih grana, stočarstva i ribolova. No, rastao je udio profitabilnijih sektora, vinogradarstva, obrtništva i trgovačkog brodarstva. Slučaj lažnog (ruskog) cara Stjepana Malog 1767. pokazao je da je Venecija umjesto inte- gracije vlastitih podanika stupila s njima u sukob. Zapletaji, pak, na jugu povezani s usponomMahmud-paše, sina Mehmeda Bušatlije, te novim ratom Rusije i Austrije protiv Osmanskog Carstva (1788.-1791.) pokazali su da se na Mletačku Republiku na Jadranu više ne računa kao na vojnu i političku silu. Mletačka se modernizacijska inicijativa svela na smanjivanje broja crkvenih blagdana, što je zaokupilo posljednje papinske nuncije u Veneciji. Smatralo se da dužd Lodovico Manin (1789.-1797.) time neće uvrijediti religiju, nego umanjiti zla vjerne dalmatinske pokrajine. Tvrdilo se, naime, da nerad tijekom čestih blagdana povećava zločine i poroke. U trenutku propasti drevne republike vjerovalo se da će dalmatinski puk prihvatiti habsburšku vlast, jer je žiteljstvo bilo spremnije podati se caru Franji II. (1792.-1835.) nego li prihvatiti francusku demokraciju, zaključuje dr. Vrandečić. Na kraju valja posebno naglasiti da je autor u ovoj knjizi prikazao širi političko- ‑diplomatski okvir i dao novi historiografski pogled na prošlost Dalmacije. Interpre- tirao je mnogobrojne nove, do sada slabo poznate ili potpuno nepoznate podatke koji su se desetljećima brižljivo bilježili i prikupljali. Istaknuo je činjenicu da su učinci tzv. vojne revolucije kao dugoročnog strategijskog koncepta osigurali mletačku prevagu u Dalmaciji i time omogućili potiskivanje Osmanlija iza dalmatinskih Dinarida, ali nisu uspostavili uspješan društveni i politički razvitak u smislu cjelovite i zaokružene integracije. Bitno je spomenuti da je takav mletački strateški iskorak bio zahtjevan