Nova Istra

438 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ no vlastitu iskustvu. Primjerice u priči „Povratak“: „Stavila sam slušalice na uši i slušala Aretu Franklin i Patty Smith. Pogledala sam kroz avionski prozorčić. Zora je, začas smo u drugoj vremenskoj zoni. Ispred mene orange juice i ostaci salame. Svježa kava i ja, stisnuta kao sardina između dva krupna muškarca. Noćas sam gledala film ‘Jadnici’. Plakala sam kad su poginuli sinovi revolucije i kad je umrla Fantine. Zamišljala sam da je svijetli muškarac pored mene moj muž i da me čuva. Nije me više bilo strah prizemljenja.“ Netko bi mogao postaviti pitanje, nije li ovo možda previše sentimentalno? Uz rezervu prema pojmu (i pitanju), držimo da je u biti dobre autorske priče/pjesme/ /zapisa hrabro i javno pokazivanje osjećaja, doživljaja (bilo čega što putovanje pro- buđuje i potiče), važno je načeti zaborav i zakoračiti u nepoznate predjele sjećanja koja mogu biti radosna, ali i bolna. Nižu se, moguće, nova pitanja, poput toga – je li lakše pisati intelektualni (možda feministički) tekst, gdje su osjećaji prošli kroz retortu refleksije, ili pak pisati poeziju/priču ispovjedno i s puno vlastita doživljaja, drhtaja u svijetu i nad svijetom? Pokazati svoje ranjivo, titravo biće, isplesti priču o putovanjima tako da na njima susrećemo sami sebe – vlastite nostalgične i trenutne spletove osjećaja, reminiscencija, pod/sjećanja... Pitanje o sentimentalnosti umjesno je ako ga se postavlja gledajući tematiku izvanjski, gledajući možda i povod radi kojega je Žilićeva sastavila ovu i ovakvu knji- gu. Jer knjiga tematizira putovanje. Putovanje je, naravski, tek okvir unutar kojeg će autorica (pre)složiti svoje doživljaje. Zanimljivo je, s jedne strane, kako se„tematsko“, asocijativno preslagivanje događaja, i to na više razina („vanjski“ doživljaji i njihovi unutarnji odrazi i prerade), jednako kao i vremenske dimenzije preslagivanja, već miješaju i prepliću u asocijativnim procesima. S druge je strane jednako zanimljivo „emotivno“ preslagivanje koje, potaknuto „vanjskim“ poticajima (ticalima realnosti) povezuje unutarnji svijet pripovjedačice, držeći ga koherentnim u više dimenzija (vremenskom, medijativnom: u odnosima svijeta i osjećaja, prošlosti i sadašnjosti te budućnosti kao naslućivanja). Autorica je spremna „pokopati sve“. Kada smo tužni, melankolični, odlazimo na posebna mjesta, kaže Žilićeva. Jedno od njih opisano je u priči „Kanal“.