Nova Istra

436 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Zdravko KORDIĆ kama i mirisima, sa zemljom, s morem, sa suncem – temeljni je proplamsaj iskorak u svjetlost: jutarnju, jantarnu, dnevnu, anđeosku – temelj je božanska radost životu kao vječno obnovljivom (praelementu), kao vječnom letu gdje ljudska strepnja pre- lazi u nebesku i gdje je praiskonskost: svjetlost, osunčanost; nebeska svjetlost. Prai- skonsko stanje je stanje opisanoga ozemlja i njegovih životinjsko-biljnih stanovnika. Ovoj poetici nije samo cilj prenositi društvovnu stvarnost i stvarnovitost nose- ćih problema od protagonista socijalne, liberalne i realne misli i zbilje – ona us/ postavlja i uprizoruje ono us/postavljeno; opisuje prirodno stanje povijesti duha i duha povijesti. Stvaralaštvo koje je traženje i stvaranje novoga u staromu ne bi bilo dobro utrpati u neke ideološke okvire i okove. Prilično je dobro detektirano – kada je riječ o hrvatskom pjesništvu – da još nitko u nas nije duhom tako duboko zašao u svijet trava, njihova nazivlja, opisa i sanjarenja učinka i nadahnuća, kako je i koliko to voljno učinio pjesnik Pavlović. Pavlović je naš neolingvistički bard u uvođenju novotvorenica u pjesnički izričaj. Vidljivo je to u svakoj njegovoj knjizi, pa i u ovoj. „Zlatne mreže“ su istodobno agave , masline , one su i jesen ; i stećak , neumske pal- me – zlatne mreže su „Klek i Neum“ s njihovim ozemljem! „Humčice“ iz zemljice humske u razna doba rascvjetavaju tu zemlju, donose joj „smaragdni slap riječi“ – razbokorenost. Od srpanjske jare do medunike –„zrcali riječ“ kao„cvjetni razbokoren sanak.“ „Povratak“ je „ime kojim te slovim“, „vrijeme koje te vjekovječi“, povratak je srce koje tuče; „ gruda rodne zemlje“, „Perine masline“! Povratak je Eden koji „srce opjesmi“, tu sam ja „znanac“ u „Domovini Hrvatâ“, javlja se ljubav (caritas), a to je „Hrvatski Božić.“ Kroz „svijeću neugasive istine“ – „ostali smo na pola puta“, ali troplet nismo izo- stavili: „Humski križ“,„Međugorsku sonatu“ i „Crkvu u neumskom zaljevu.“ Za zbirku „Humčice, biljčice, slike nebeske“ mogli bismo s pjesnikom reći da je „nasmijanim nebom probuđena rima“, a ja ne ću ustuknuti reći da je i probuđena rima nasmijala „Nebo“. Tim je ova zbirka ušla u kolotečinu i u tkivo prepoznatljiva pavlovićevskoga govora, pjevanja iskona Sredozemlja, gdje biljke ocrtavaju ljudsku muku i život. Nastojanje da je moguće odrediti zakonomjernost opisanoga dije- la poetike završava ponad mogućega razumijevanja te poezije; te ljudske topline i svijeta otuđenja. Pavlovićev realizam ne izbjegava društvenu sučeljenost u odnosu na samu prirodu i prirodne procese; ne izbjegava filozofijsku ideju čovječnosti. U tradiciji prirode i u prirodnoj (i prirođenoj) tradiciji pjesnik p/ostaje homo poeticus . Zdravko Kordić, Mostar