Nova Istra

435 Zdravko KORDIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI postaje prostranstvom; postaje plamtećom vatrom zavičajnoga sunca u kojemu ogo- rijeva i okružje plaveti. „Slovca“ su rastrta na poetskom stolu; raspiruje ih povjetarac, okrznu ih razni mio- mirisi; boje zelenila i plavetnila zalede se između (pjesničke) slike i pjesme. Pjesma je sjetilna, opisna, pjesma osjećanja, ona koja izvire uzburkano iz nutarnjih nemira i nemirenja s opstojećim. Pavlović je više dinamičan pjesnik nade (koju on ponekoć i forsira), njegovo tkanje nade su božanske niti i sljedbe, blagdan nade jezika izrečena kroza bogatstvo biljnoga narastanja zavičajnosti. Nije on pjesnik „okrenut u nedo- gled“, u svoju osobnost, otkuda je ona i kamo smjera, on to prihvaća racionalno-znan- stveno kroz podlogu opisa višeslojnoga arhetipskoga bilja i namrijeta arhetipskoga s/ kuta njegove južnjačke zemljice. Bez obzira na to što iskazuje lirske kantilene, ćutilnost i otvorenost spram vanj- skoga (zemljopisa), ta poezija je „filtrirana“ lirika, lišena suvišnih riječi, a rabljeni jezik je doveden do čistunca. Pavlović pomalo problematizira stanje duha čovjekova (i čovječanstva): moralnost, skrušenost, nepravde života u kruto pozitivnom svijetu i okružju koji odaju bezidejnost i frivolne prosječnosti; prepušta se opisivanju povi- jesnosti kao neposrednosti; on zadaje temu – npr.„stećak“ – i o toj temi u neposred- noj prirodnosti donosi svoj stih, svoj štih (ugođaj) koji može „podnijeti“ i „ponijeti“ temu. U ovoj Pavlovićevoj knjizi vidljiva je raznolikost poetskog kazivanja kroz tro- tematske dimenzije (naprijed spomenute) – arhaizira, varira postojeća stanja vanj- skosti i duha; silabizam jezikoslovlja kroz uporabu starih novotvorina, p(r)okušava oksimoronsku dubioznost i tamnost samoga jezika, isprobava dokle može poeto- tvorno dospjeti. Nazočna je metafizika pjesništvenoga stvaranja i iskazivanja, a tu je i perceptivna razlučba koja neposredno iskri u mediteranskim „brevijarima“, te vrvi slikama mare nostrum croaticum . Nesporno se p(r)okazao kao već zreo i oformljen pjesnik u mnogim ranijim pjesmotvorima; možda se pjesnik pomalo i ponegdje pre- zasitio u glazbi i variranju okolišnoga svijeta, ma kako ga imenovao. Pjesma mu je ipak otvorena, otvorena unutra, spram same sebe, otvorena spram jezika kao bitka iskazivanja; te otvorena prema čitatelju. On prepoznaje i opisuje he- raklitsku strukturu svijeta i vremenitosti, a vrijeme i svijet imaju svoju dušu; uhvatiti tu mijenu u hipu temeljni je pjesnički zadatak, to je onomatopeja i riječ krhotine mediteranskoga svemira, to je svemir tih istih riječi, u jeziku pjesme dopjevan. Lju- di, biljke, prostor su koegzistentni i prispodobivi dobu i prostoru (dubljini, širini, visini), prispodobivi su suvremenu šumu krvožilnih tokova čovjekova i svemirskoga krvotoka. U ovim pjesmama se „zrcali vlastiti Pavlovićev svijet kao svijet vlastitosti i lirske osobnosti.“ (...) „Razuđenost jezika sada ne nedostaje ovom pjesništvu, a riječi su točno i precizno uporabljene.“ (Z.K.) Zbog uznositosti jezika, višeznačnosti, ali i zbog životodajnosti u susretu s bilj-