Nova Istra

419 Davor ŠALAT KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI govora. Prirođeni karakteri likova dodatno se pak razvijaju u napetim situacijama, uvjetovanim društvenim stanjem, i u sukobu s nasuprotnim karakterima. Sve će se zamrsiti pa i razmrsiti u svojevrsnim prepletima malih drama karaktera i situacija, u kojima je velika uloga (tragi)komedije zabune. Priča, rečeno je, iz dijaloga zadobiva ton tragikomedije, odnosno groteske, u kojoj socijalistička – dozlaboga primitivna i nasilna – „narodna milicija“ nasrće na nepi- smenog i prostodušnog seljaka. On, naime, nije znao što znači kamenje u obliku slova Ž.K.P.J. („Živjela Komunistička partija Jugoslavije“), koje su aktivisti najprije otuđili iz zida njegova vrta, a potom ga posložili u spomenuti natpis. Kad on vraća kamenje tamo odakle je otuđeno, počinje milicijski progon i apsurdna optužba za sabotažu Partije i Jugoslavije. Na kraju, u uistinu grotesknom nasilju milicajaca nad posve nevinim čovjekom i tragikomičnom suprotstavljanju ideologije stvarnosti, mi- licajac je ponosan na ponovno postavljen natpis. No, kad ga pogleda, vidik na njega posve zaklanjaju goveda, kao istodobna pobjeda realnosti, ali i metafora za glupost cijele situacije. U Paroli Čuić, dakle, pripovjedačkom vještinom naočigled pušta da se priča sama ispriča i da se, bez velikih komentara i mudrih riječi, u životnoj situaciji pokaže sva apsurdnost i nasilnost tadašnje ideologije, režima i njegovih primitivnih provoditelja. Čuićev nerv za grotesku, međutim, voli i druga društvena područja, također po- sve prožeta istom totalitarnom ideologijom, pa se u daljnjim pričama usredotočuje, primjerice, na patološke doušnike ( Zastoj ), birokraciju i njezino groteskno izvrta- nje ( Potvrda ), ideologiziranost školstva ( Školska Jalta ), čovjeka koji, za razliku od ideologema „srpa i čekića“, čuva doslovne čekiće ( Čuvar srpa i čekića ). Čuić u svim pričama, donekle nalik Brešanu u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja , zdušno koristi socijalističku frazeologiju, da bi je travestirao i tako u najvećoj mjeri zorno prokazao njezinu naopakost, dapače, čudovišnost u trenutku kad se ova usporedi s neposrednom stvarnošću. A progresija te travestije događa se u kratkim i vještim dijalozima u kojima situacije postaju sve apsurdnije, sukobi sve zaoštreniji, a krajevi priča takve suprotnosti najčešće ostavljaju otvorenima kao implicitnu konstataciju da je život baš takav, izobličen i groteskan. U drugom dijelu knjige Čuvar srpa i čekića Čuić ipak stvara drugačiji prozni svijet iako se stil bitno ne mijenja u odnosu na priče koje travestiraju totalitarizam (kratki i intenzivni dijalozi te krajnje sažeti opisi). Sada su, naime, u fokusu obiteljski od- nosi i, posebice, odnosi u školi u trokutu roditelj-nastavnik-učenik, ali ovoga puta uglavnom bez šire društvene pozadine, pa i one totalitarne. No, ovdje škola, nastav- nici, neke pedagoške dogme i njihov raskorak u odnosu na konkretan život postaju uzročnici apsurdnih situacija. Tako je cijela jedna priča ( Shvaćanje glagola “morati“ ) sazdana na natezanju treba li ići u školu jer je se voli ili zbog toga što se mora, a glas