Nova Istra

418 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Davor ŠALAT u rasponu od gotovo četrdeset godina pa je to, prije nego li uobičajeni sinkronijski rez nečijeg stvaralaštva, zapravo pokraćeni pripovjedni kompendij glavnih Čuićevih opsesivnih tema i pripovjedačkih razdoblja. A, ugrubo rečeno, te se tematske domi- nante raspoređuju na višedesetljetnoj crti od tematiziranja odnosa vlasti i pojedinca u kojemu se javljaju i fantastični elementi i neimenovani kronotop, potom od iste teme kojoj se pridaju znatno konkretnije povijesne i političke okolnosti, sve do te- matskog obzora usredotočenog na osobne i obiteljske odnose. U novoj Čuićevoj knjizi, u kojoj su sabrane uglavnom ipak već na raznimmjestima objavljene priče, od spomenutih tematskih dominanti posve izostaje dimenzija fantastike, odnosno sve se priče događaju u razmjerno referentnom ambijentu pa čak i u razmjerno precizno odredivom povijesnom vremenu i društvenom kontekstu. A knjiga Čuvar srpa i čekića tako je složena da prve Čuićeve priče u njoj govo- re o širem društvenom obzoru, i to za toga autora paradigmatičnog socijalističkog totalitarizma u kojemu je svaka općenitost smjesta imala posljedice na svaku po- jedinačnost, da bi kasnije tematizirala uži društveni obzor, u prvome redu odnose obitelji i škole, te na kraju – u posljednjoj priči – vrlo osobni ljubavno-erotski odnos muškarca i žene. Takva zanimljiva kompozicija knjige, koja odiše i nekom logič- nom dinamikom, još je jedna objedinjujuća dimenzija inače tematski i vremenski vrlo raznorodnih priča. A ta se raznorodnost u knjizi pokazuje u trima ciklusima s ukupno trinaest priča. U prvome su ciklusu one s naglaskom na totalitarni druš- tveno-politički kontekst, u drugome na obiteljsko-školski život, a treći ciklus čini samo senzualna priča pod naslovom Igra , koja je 2011. godine osvojila prvu nagradu Ranko Marinković na 46. natječaju „Večernjeg“ lista za kratku priču. U velikoj mjeri takav slijed odgovara i vremenu u kojemu je autor napisao pojedine priče, odnosno, povijesnom razdoblju u kojem se događaju. S jedne strane, Čuić se čini najdojmljiviji u pričama u kojima je uspio virtuozno ispreplesti sveprisutnost totalitarne vlasti i svakog detalja osobnog života, što često dovodi do našem pripovjedaču toliko dragih apsurdnih situacija koje on eksplicitno ili implicitno ironizira i dovodi do groteske. No naš pripovjedač zna se odmaknuti od središnje teme svoga opusa pa suptilnost u dijalozima u kojima se razotkriva odnos vlasti i pojedinca pokazuje u jednako vještim dijalozima između, primjerice, roditelja i profesorice, oca i kćeri, muškarca i žene. Uglavnom, knjigu Čuvar srpa i čekića otvara jedna od u njoj zasigurno najboljih priča pod naslovom Parola . Tu, na manje od deset stranica, uistinu zatječemo sukus Čuićeve pripovjedačke poetike i vještine. Pripovjedač priča u trećemu licu, dakle ne sudjeluje u samoj radnji, a njegove razmjerno kratke i funkcionalne deskripcije uglavnom vode prema dijalozima koji su zapravo glavni sadržaj priče. I karakte- rizacija likova, uz šturi opis, uglavnom se događa putem njihova dijaloga i načina