Nova Istra

417 ČUVAR VRSNE PRIČE Stjepan ČUIĆ: Čuvar srpa i čekića , Alfa, Zagreb, 2014., 111 str. Stjepana Čuića, jednoga od naših vrhunskih i vrlo osebujnih pripovjedača, bije glas da piše razmjerno malo, ali dobro. Poznato je pak da onome što je rjeđe raste cijena. Tako i svaka objavljena Čuićeva knjiga, čiji se izlazak dugo čeka, postiže sugestivan učinak, nalik onome koji ima njegov stil pisanja unutar svake pripovijetke – da znat- nom redukcijom i izraznom ekonomijom bude što je moguće dojmljiviji i značenj- ski bogatiji. Nije ovaj tekst, dakako, reklama za rjeđe pisanje, no čini se da postoji određena i sasvim opravdana povezanost između Čuićeva prozaističkog profila, koji je dalek razlivenim epskim naratorima, i njegova nešto manjeg pripovjedačkog opu- sa. Uostalom, velik dio toga opusa čine pripovijetke ili kratke priče – proze, dakle, kojima je sažetost, pregnantnost već jedno od najvažnijih žanrovskih strukturalnih obilježja. U jednu riječ, ono za što je nekome potrebno i desetak stranica, Čuić svo- jim značenjsko-izraznim fokusiranjem može postići već na samo jednoj, a ono što netko razvuče na sto, naš pripovjedač može sažeti na desetak stranica. Vjerojatno se i zbog toga Čuić najčešće i preusmjerava sa žanrovskog „formata“ romana na pripo- vijetku ili čak kratku priču. Uostalom, upravo je postao poznat po razmjerno kraćim prozama, već tada osobito prepoznatljivog, možemo reći čuićevskog, stila, u zbirci pripovijedaka Staljinova slika i druge priče iz 1971. godine. Na kraće proze, od kojih najdulja ima jedva nešto više od deset, a najkraća tri i pol stranice, Čuić je usmjeren i u svojoj novoj zbirci pripovijesti karakteristična naslova Čuvar srpa i čekića . Riječ je o knjizi koja je stilski znatno homogenija nego što je to tematski ili po vremenu nastanka pričâ pa joj upravo stilska razina, kao i perspektiva iz koje se oblikuje pripovjedna materija, osiguravaju cjelovitost. Riječ je, naime, o ponešto neobičnoj zbirci koja unutar istih korica objedinjuje priče nastale