Nova Istra

412 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ Samoj kronici prethodi poduži, opširan uvodnik (narastao do posebna, uvod- na sveska) koji samostalno nastoji prikazati kratku povijest puljskih kina i puljske kinematografije, te svekolike puljske gradskosti široko povezane sa slikopisnom za- bavom do 1947. godine (pripojenja Pule i Istre Hrvatskoj u Jugoslaviji), kako bi se konačno stekao potpun uvid u razvoj kinofikacije grada, ispravilo i demistificiralo niz mitova, legendi, pogrešnih podataka i neistina o pulskim kinima (broju, imeni- ma, mjestu, otvaranju, obnavljanju, preuređenju, zatvaranju...; dakako, taj prikaz, istražen, crpljen i prikupljen mahom iz dnevnih i tjednih novina, nije posve sve- obuhvatan jer nedostaju poneki podaci o pojedinim vlasnicima kina, broju sjede- ćih mjesta, samo je mjestimice dotaknut repertoar koji hotimice nije predmet ove kratke kinematografske povijesti, o kinoprojektorskoj aparaturi, godišnjem broju gledatelja...), od prve kinematografske projekcije (21. studenoga 1896.) do odlaska, 1947., Anglo-američke uprave iz grada. Valja ponovno naglasiti, bitna je kulturološka (festivalska, filmska i kinemato- grafska u svim segmentima), povijesna, sociološka, politička, kulturna, estradna, zabavna i gotovo svaka druga odrednica, poveznica razvoja grada Pule i povijesti Fe- stivala, dok je ona usko filmološka, filmska kritika, esejistika, analiza i estetika, samo marginalno dotaknuta: po općemu kritičarskome sudu spomenuti su samo filmo- vi koji su obilježili pojedini festival (kvalitetom, odskokom, intrigom, polemikom, skandalom, ekscesom, poluzabranom, zabranom...) ili festivalsko razdoblje. Ovako zamišljena kronologija, kronika pulskih festivala (zapravo, mozaik, montažni kolaž festivalsko-povijesnih dokumenta, tekstova, novinskih napisa, kritika, osvrta, recen- zija... i drugih činjenica s pratećim festivalskim generalijama, filmografijom i na- gradama kao cjelinom), vrvi podacima, imenima, naslovima, nazivima, funkcijama, nagradama, filmovima, brojevima, pulskim statistikama, gradskim posebnostima, puljskim kinima, intervjuima, faktima, govorima, izjavama..., koje povremeno zali- hosno obremenjuju (kada se takva faktografija, koliko se god nastojalo, nije mogla drugačije izbjeći) ležernu prohodnost teksta, ali zato vjerno podastiru zaboravljeno i potisnuto, ispravljaju neistine i poluistine, te pružaju (koliko je to god moguće) nepristranu percepciju povijesnih činjenica, organizacija, događaja i ostalih datosti za naredne raznolike kulturalne, filmske, filmološke, sociološke, kulturološke i ine studije. Razumljivo, u tako široko postavljenoj metodologiji kronike i kronologije nije bilo moguće gdjekad izbjeći senzacionalistički ili novinarsko žuti pristup, što ponegdje i pokatkad pojačava draž autentičnosti, dočarava osebujno ozračje protek- lih festivala. Na koncu svakoga predgovora ili proslova male ili velike, bitne ili (najčešće) ne- bitne knjige, nametnuti nenapisani društveni kodeks ponašanja i pristojnost nalaže zahvale kojima se autor, pisac uobičajeno beskrajno ushićeno, patetično i s puno