Nova Istra

39 Žarko MILENIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST – Htjela bih da se sjećam svojih snova. Kako da to postignem? – Kako? Ne smiješ biti takva prema svome snu! Trebaš ga prije spavanja zamoliti da ostane zapamćen. Govorila je o snu kao da je živo biće. Kao da je čovjek. – Tek kad tako uradiš, zapamtit ćeš ono što si sanjala. – Zapamtit ću to. Tako ću večeras učiniti. – Kad se ujutro probudiš, sjetit ćeš se sna. Tada ga trebaš zapisati... – Zapisati? – Da. Zapisati u posebnu bilježnicu. – Zašto? – Jer ćeš ga zaboraviti. – Zašto bih trebala zabilježiti san? – Jer je to, kao prvo, izraz poštovanja prema njemu. Bilježeći ga, ostavljaš ga da traje. Kao drugo, trebaš čitati stalno zapisane snove i razmišljati o njima. – Zašto? – To su poruke koje nam koriste u životu. Nisam mogla zamisliti ovu kućanicu kao pisca. Ali ni sebe. – Hvala vam na savjetu. Učinit ću tako. – I trebaš tako učiniti. Ako ne učiniš, neće ti se dogoditi ono lijepo što bi ti se moglo dogoditi. – Poslušat ću vaš savjet. Učinit ću tako. A što će mi se lijepo dogoditi? – Dogodit će ti se ono o čemu sanjaš na javi. Da ćeš sresti muškarca svoga života. Ali moraš sanjati. Muškarci ne vole žene koje ne sanjaju. Sjetila sam se tada jedne Borgesove rečenice. „Nisam je ostavio zato što me je varala, ni zato što nije znala kuhati, već zato što nije znala sanjati.“ – Kad ću sresti tog muškarca? – Uskoro. Budeš li sanjala… Zapamtit ću to. Pamtit ću ono što budem sanjala. Posegnula sam za novčanikom. Otvorila ga. Mislila sam da ću tamo naći novčani- cu od pedeset kuna. Pedeset bi bilo dovoljno. No bilo ih je samo od sto. Nevoljko sam izvadila jednu i pružila proročici-kućanici. Uzela ju je bez riječi i stavila u praznu čašu na hladnjaku. – Hvala – rekla sam. – Ja sad moram ići. Žena me je bez riječi ispratila do vrata. Mislila sam da će mi na odlasku ponoviti ono o snovima i pamćenju. Tako bi učinili moja majka i otac. Uvijek su me smatrali zaboravnom. Ali nije.