Nova Istra

38 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Žarko MILENIĆ Između hrane iz hladnjaka i one tek skuhane, izabrala bi hladnu. Jedna dizajnerica mi je, pogledavši dlanove, rekla da sam hladan tip. – Pij kavu – žena je najednom postala nestrpljiva. Ili mi se tako činilo. – Hvala – rekla sam i otpila gutljaj. Bila je vrela. Kao što sam i pretpostavljala. Sad će me cijeli dan peći jezik. Užas. Nastavila sam piti. Nikad nisam pila kavu tako sporo. Kad sam konačno popila, pogledala sam ženu. Ona nije gledala mene, već šalicu. Kad sam popila, uzela ju je, podigla i stala razgledati. Dakle, tako ona proriče, bila sam razočarana. Iz kave. – Živiš sama u stanu koji si naslijedila... Točno, htjela sam reći. Ali bila sam toliko iznenađena da sam ostala bez riječi. – Stan si naslijedila od majke. Otac ti je u roditeljskoj kući u tvom rodnom gra- du... Daleko. Posjećuješ ga kad možeš. On te opterećuje. Ali ne brini se, neće još dugo... I ovo je bilo točno. Nevjerojatno. – Imaš brata blizanca koji živi blizu tebe. Ali niste u kontaktu... Zar zna i za Sandra? I da godinama ne govorimo? – Radiš dosadan posao... U pravu je. Knjigovodstvo je zbilja dosadno. – Nemaš prijatelja... Viđam neke osobe češće od drugih, ali nikog od njih ne bih mogla nazvati prija- teljem. – Nemaš puno novaca... Zaista nemam. Nije mi plaća baš velika. Puno toga sebi ne mogu priuštiti. – Nikud ne izlaziš... Rekoh kako ne bih voljela biti kućanica. Nisam kućanica jer sam zaposlena. Ne pijem po cijeli dan kave ni ne tračam sa susjedama. Nisam ovisnica o televiziji. Ali jesam o knjigama. Kućanicama su televizija i trač jedina zabava. Gledaju sapunice i „Big Brother“, a onda o tome komentiraju uz kavu. Tračaju televizijske protagoniste i podstanare. Nije im dosadno kao meni. Ne rade dosadan posao i ne moraju posje- ćivati oca koji tvrdi da ima rak i stalno priča jedno te isto. – Ali tvoj najveći problem je taj što ne sanjaš... Bilo je i to istina. Spavala sam noću kao i drugi. Ali ništa nisam sanjala. Čitala sam o tome u nekoj knjizi iz psihologije. Tamo se tvrdilo da svi ljudi sa- njaju, samo jedni pamte ono što su sanjali, a drugi ne pamte. Ako je to točno, ja sam spadala u one koji se ne sjećaju svojih snova. Tada sam prvi put postavila pitanje sugovornici: