Nova Istra

35 Žarko MILENIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST sam tek na zadnjoj gdje sam ionako morala s ostalim putnicima izaći. Na okretištu je čekala grupa putnika koji su putovali u suprotnom smjeru. Ulazili su u tek ispražnjen autobus. Naravno, i ja sam trebala ući s njima. Vratiti se i izaći tamo gdje sam ušla u autobus. Ali nisam. Zašto nisam? Krenula sam a da ni sama ne znam kamo. Ovaj dio grada nisam poznavala. Ni- sam nikog pitala gdje se nalazim. Krenula sam pješice u suprotnom smjeru. Pločnikom s desne strane. Trebala sam ići do prve postaje i tamo sačekati autobus. Ali nisam. Prošla sam pokraj postaje i produžila. Kamo? Nisam znala. Skrenula sam u ulicu desno. Stala ispred kuće s brojem 14. 2. OGLAS Ta kuća se ni po čemu nije razlikovala od susjednih u ovoj ulicu uz cestu. Nalazila sam se u dijelu Hridi gdje nije bilo višekatnica. Netipično za Hrid. Pažnju mi je privukao natpis na dvorišnim vratima jedne kuće. Bila je to nevješto presavijena polovica lista formata A4, zalijepljena na karton i omotana najlonom. Podsjetilo me to na jednu osmrtnicu kakvu sam vidjela u Bukaču, u ulici u kojoj je živio moj otac. Vidjela sam je tada i nasmiješila se. Osmrtnica je, kao ovaj list pa- pira, također bila prikačena na dvorišnim vratima jedne kuće. Pretpostavila sam da je umrli bio član obitelji koja je živjela u toj kući. Što je time htio postići onaj koji je na taj način zaštitio osmrtnicu od kiše? Od propadanja? Simbolično produžiti umrlom život? Osmrtnice se tiskaju da bi se obavijestili oni koji nisu znali da je onaj čije ime stoji na njoj umro i da se objavi datum sahrane. Nakon sahrane nema više razloga da se osmrtnice čitaju. Eventualno mogu ostati na uvidu javnosti još nekoliko dana. Može netko naići, pročitati određenu osmrtnicu i zažaliti što je nije pročitao ranije. Jer je poznavao osobu s tim imenom i mogao je doći na sahranu. Sad je saznao da je dotični umro i može njegovoj obitelji izjaviti sućut. Tako se meni dogodilo kad sam pročitala osmrtnicu iz koje sam saznala za smrt svoje prve učiteljice. Posjećivala sam je u njenom stanu posljednjih nekoliko godina. Ne baš često – najviše jednom u šest mjeseci. Kad sam vidjela osmrtnicu s imenom učiteljice, na oglasnoj ploči ispred zgrade u kojoj je stanovala, rastužila sam se. Otišla bih joj na sahranu da sam osmrtnicu pročitala na vrijeme. Nisammogla nikome izjaviti sućut jer je učiteljica živjela sama. U Bukaču nije imala rodbine. Šteta. Osmrtnica s imenom moje prve učiteljice nije bila umotana u najlon. Nije bila