Nova Istra

32 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Tomislav KOVAČEVIĆ Nevrijeme prošarano svitanjem... Nevrijeme prošarano svitanjem nesigurno ljubi šapat cvijeta i snom o vječnosti najavljuje trag o kojem ni lovci ni zvijeri nemaju pohvalno mišljenje svoju tjeskobu vješto prikrivaju skretanjem naše pozornosti na glasanje promrzlih ptica i ljepotu umiranja lišća pod udarcima hladnih pramenova kiše vrijeme nestaje u pješčaniku kao noćni brod na pučini prevaren nepoznatim podnebljem i samotnim kapetanom koji jedini od posade zna da brodske karte ni približno ne odražavaju stvarnost više ne znaš na kojem boku zaspati koje vrline a koju od mana njegovati kakva iskušenja otrpjeti koju pjesmu zapjevati a koju bez pogovora prešutjeti i koju zastavu na krmi i glavnom jarbolu zavijoriti starci samotnjaci nude oneređena iznenađenja mojoj potrebi za avanturom plača dok mi svijet šalje razumne signale želeći me nagovoriti na crne boje dúge na krilima leptira ...zatvaram ti oči poljupcima da ne vidiš koliko patim što me ova pjesma izdaje smeteno tvrdeći da je svaka sličnost s vodom i vatrom u cvatu slučajnost na koju se ne trebam osvrtati...