Nova Istra

294 Antun Pavešković, Zagreb POLITIKA, KNJIŽEVNOST... HRVATSKA „Hrvatska, nažalost, ni u književnosti ni u politici nije imala previše sreće. Hrvatska književnost je zbunjena jednako koliko i hrvatska politika.“ Kao da smo već samim naslovom krenuli u lošem smjeru. Naime, dvije tu istaknute imenice na prvi, da ne kažem naivniji pogled, nikako ne spadaju skupa. O prvoj, politici, izrečeno je dosta poslovica i anegdota te se ona o umijeću mogućeg ne čini ni izlišna, a ni još uvijek potrošena. Politika kao umijeće sintagma je koja sugerira praktično ostvarenje i neposredno djelovanje. Politika i moguće, pak, podsjećaju na aristotelovski dijalektički dualizam potencije i aktusa. Upravo ovo potonje ponovno nas navodi na polje praktičnoga. Usuprot platonstvu, aristotelstvo, iz čijeg okružja i dolazi maksima na koju aludiram, smjera k empiriji, neposrednoj iskustvenosti, pri- lično doslovnoj konkretizaciji umstvenih nacrta. (Nisam slučajno uporabio termine upravo u ovom liku, budući da mi je više do samih filozofa, nego do njihovih filo- zofija, odnosno do činjenice da je, primjerice, platonstvo, za razliku od platonizma, bliže osobnu stavu konkretne povijesno filozofske osobnosti, nego njenoj misaonoj doktrini. Govoreći o osobnosti, naime, ne želim u datom slučaju zaboraviti životo- pisne omaške obojice velikih mislilaca, navlastito glede njihovih konkretnih postu- paka suodonosno upravo politici, a još i više povijesnim likovima sasvim određenih političara.) Mislim da su stari Grci, pa tako i Stagiranin, riječ umijeće nepogrešivo vezivali za ono što bi im suvremena uljudba, ogrezla u specijalizacijama i subspe- cijalizacijama svih vrsta, sigurno zamjerila, a to je zanatstvo, zanat, kompetenciju predmetnoga činjenja. Od njihova vremena naovamo politika se u zapadnome civi-