Nova Istra

27 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST davaštvo, što je završila?“ „Stala je na trećoj godini njemačkoga i pedagogije.“ „Onda ću je zaposliti kao tajnicu.“ Ponovno tipkačica. Nesuđena vlasnica uvoznoga poduzeća stomatološke opreme za Hrvatsku i cio Balkan svako je jutro ustajala sat i pol prije posla, nacifrala bi se i namirisala te otišla u „svoje“ tek ulicu udaljeno ministarstvo. Uvijek je na posao išla iznimno dotjera- na… – Slušaj,„bijeg mašte“ je osnovna oznaka hrvatske proze, to znači – neorganizira- no lupetanje udugo o svemu i svačem; ne pišeš li ti zapravo o svojemu odnosu prema sinu, a ne nekakav svoj životopis ili o bračnim nevoljama? – Ne možeš shvatiti jedno ako ti ne kažem i drugo; to je ovdje jako povezano. – I onda? Jesi li se javio Tomislavu? – Jesam, jutros.„Što radiš?“„Ništa!“„Čitaš li što?“„Da!“„Knjigu, novine, časopis?“ „Trenutno gledam nešto na prvom programu?“ „A kupaš li se?“ „Odem predvečer.“ Osjećam kako bi rado da razgovor čim prije završi pa ga i ne rastežem. Tako je bilo i prije nekoliko dana u Zagrebu. „Hoćemo li?“ – upitao me nakon ni pola sata raz- govora, vrlo slična ovomu. Značilo je to – hoćemo li se konačno razići i otići svaki na svoju stranu. Primijetio sam – i to sam mu rekao – da nije više plav, da mu je kosa pocrnjela. Samo je slegnuo ramenima. I već ima jednu-dvije sijede iza uha. Zna doći neobrijan, neoprane kose, ali sada je bio uredan, podšišan kratko. Međutim – tužan, odsutan, kao i uvijek u posljednje vrijeme. Bože dragi, kako je on bio razdragan visoki plavi dečko veselih zjenica, britka uma, duhovit, odličan učenik… Poljubio sam ga i na odlasku. On mene opet ne.