Nova Istra

267 Dragutin LUČIĆ LUCE POLITIKA I POLITIČARI Teza VIII. U Nietzscheovu pismu Overbecku, koje bjelodano pada u vrijeme poslije Zara- tustre , dakle poslije odsječka O prolaženju , cijela se ta stvar za prijateljeve uši tek prigodničarski konkretizira, ali i prigodničarski ironizira. Zamijetit će se da u tom odsječku iz, prema množini interpreta, najvažnijeg dijela knjige oZaratustri (izdavač je za njegova života prodao jedva četrdesetak primjeraka?!), glazbenik-filozof i pjesnik-filozof, kako su ga titulirali i još ga tituliraju, i sam sklon „prelijevanju čaše”, metodički izabire aforistički stil izlaganja da bi svoju misao sveo u za nju prihvatljiv paspatrtu , naime da bi se ono preobilno, odnosno nesuzdržano njegova eruptivnog mišljenja, ipak koliko-toliko odmjerilo te suzdržalo jer je aforizam, uz dionizijski ditiramb – njegova litota , no u nj opet do te mjere zavodljivo prevarljiva da u sebi svojstvenoj lapidarnosti kazujući manje, zapravo kazuje više od onoga što kazuje. Poput Janusa, i Nietzscheova litota ima njegovo „dvostruko lice” – „šarmantna ruska grofica”, koja je poslije Nietzscheova „prijatelja” Paula Réea i Rilkea (kao što je znano obojica su digli ruku na sebe), te poznanstva i druženja s Freudom, udajom, što ne treba shvatiti bezuvjetno, postala Lou Andreass Salomé, piše o „dvostrukom dnu” njegovih misli... Teza IX. No najkraće moguće, u odjeljku O prolaženju nije riječ o nekoj proizvoljnoj pjesničkoj konstrukciji, nego o kratkom susretu dva soja ljudskog, zazvanih od same mijene jedne dugovječne vladajuće konstelacije bitka i vremena u neku drugu, drugačiju? Nietzsche, naime, time što je postao pjesnik nije prestao biti (i) mislilac, on je ipak, kako ga opredjeljuje Karl-Heinz Volkmann-Schluck, jedan od već klasičnih inter- preta od formata: „ein Dichter des Denkens” – „pjesnik mišljenja”! Dakle, ukratko, Zaratustra na kružnom putovanju iz svoje pećine u svoju pećinu zastaje pred vratima velikoga grada , što je za nj naziv za onaj kupleraj s početka ovog spisa, u koji je povijest Zapada pretvorila grčki polis , iako je, kako sugerira Nietzsche, degenerescencija praćena lošim nervima Atenskog politesa započela već sa sikofant- skom demokracijom poslije Perikla, sa Sokratom i Euripidom, odnosno s Platonom, a u kojemu boravi na glavu postavljeni malograđanin – „obrnuti bogalj”, onaj koji poput grbavca ima previše, a ne premalo, jednom rječju: veliki malograđanin. Bolje rečeno, zaustavljen je nakratko od jednog od tih urbanih likova, koji ga opominje: „O Zaraustra, ovo je veliki grad: ovdje ne možeš ništa naći a sve možeš izgubiti.” Potom ga još i „preklinje” da bude milostiv prema svojoj nozi te da ne dopusti da stupa – kaže patetično – „ovim blatom”. Nakon ovog kratkog, i više nego kratkog uvoda padaju teške, i više nego teške