Nova Istra

265 Dragutin LUČIĆ LUCE POLITIKA I POLITIČARI Teza V. Nietzsche, naime, već unaprijed pobija do danas uvriježeno mišljenje da konverzija njegova nauka u nešto njegovu mišljenju posve strano datira tek od dolaska nacio- nalsocijalista na vlast u Njemačkoj 1933., jer već u pismu od 24. veljače 1887., dakle pola stoljeća ranije, upućenom jednom od rijetkih njegovih doživotnih intimusa, protestantskom teologu Franzu Overbecku iz Basela, između ostalog, stoje i ovakva zapažanja: „...Uz to jedna komična činjenica koje sve više i više postajem svjestan. Postupno imam sve većeg utjecaja , ponajprije podzemnog, kao što se već samo po sebi razumije. Kod svih radikalnih partija (socijalista, nihilista, antisemita, orto- doksnih kršćana, wagnerijanaca) uživam čudesan, gotovo misteriozan ugled... U antisemitskoj prepisci (koja se odvija isključivo privatnim kanalima, isključivo među pouzdanim partijskim kameradima ), moje se ime pojavljuje gotovo stalno. Zaratus- tra, božanski čovjek, očarao je antisemite, o njemu egzistira jedna osebujna antise- mitska interpretacija sa koje sam se slatko nasmijao. Usput rečeno: predložio sam nadležnim tijelima da sačine brižljiv popis njemačkih znanstvenika, umjetnika, lite- rata i virtuoza polužidovskog ili židovskog porijekla: to bi bio dobar prilog povijesti njemačke kulture, isto tako i njezinoj kritici .” Teza VI. Iz pisma se dade iščitati s kakvom je olakotnošću i najveći napor mišljenja moguće prevesti u nešto tome mišljenju strano, ne uvijek i s komičnim posljedicama, opas- nost koja uvijek iznova lebdi u zraku te se s njome uvijek iznova treba računati, oso- bito u domeni praktičkog, odnosno političkog, dakle zajedničkog života. Povijesni početak europskog metafizičkog mišljenja u Platona i njegov kraj u Nietzschea na neki se obrnuti, iskrenuti, da se ne kaže uvrnuti način barem u jednom pouzdano podudaraju – kao Platon na samom početku, tako i Nietzsche na samom kraju„zna” da su filozof i sofos do te mjere nalik jedan drugome da ih je moguće zamijeniti! Je li ih uopće moguće do kraja sa sigurnošću odijeliti? Engandin, mjestašce koje je „naš” Petar Vergerije u XVI. stoljeću„preveo” na pro- testantizam, u švicarskim Alpama, a u kojemu je Nietzsche kao u nekom Kurortu proboravio dobar dio budnog života, mogao ga je svojom alpskom jekom ( Eho! Eho!) , bolje no ijedan učitelj filologije ili glazbe, poučiti u što se mogu pretvoriti jednom glasno izgovorene riječi – do toga da mogu izazvati i lavinu! Ako se Narcis, kako nas izvještava mit, utapa u vlastitom odrazu, nimfa Eho se utapa u svojemu glasu. Pa iako su par iz jedne te iste mitske pripovijesti, ona je gotovo zaboravljena ili se pojavljuje tek kao prva pratilja, tek kao sporedni lik iste drame – naime, do takvih je razmjera ono vizualno obuzelo zapadnjačke jezike, matematiku i logiku – čak i