Nova Istra

26 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stijepo MIJOVIĆ KOČAN ali u konačnici – uvijek sam je samo volio, spreman na sve samo da je imam, meni neodoljivo lijepu…U tu ljepotu sam se i zaljubio, ona me opčinila… Izgled! Mane- kenka, što je stanovito i bila, foto-model velikih plavih očiju,„original morska plavet / nosila ih posred glave / tako da ti stane pamet“, i stala bi pamet, ne samo meni. Sudara i šteta od njih je svakidanje. Nisam zlopamtilo, ali ipak ne zaboravljam trenutak kada sam, ponovno uza silne napore i jedva, uspio isposlovati da dotadaš- nje socijalističko stanarsko pravo u nekada privatnoj kući pretvorim u mogućnost otkupa stana; graničilo je to gotovo s nemogućim činom, ali ipak, dobrotom nepo- znatoga mi čovjeka… Sretan i ponosan na sama sebe, sav ozaren, došao sam k njoj da potpiše suglasnost s tim, a ona je – odbila. Bio sam uvjeren da ću se srušiti, doslovno, da ću pasti, nisam uspijevao pribrati se. „Zar mi ne vjeruješ? Poslije tolikih zajedničkih godina, poslije toliko muka da dođem do ikakva stana, ti meni ne vjeruješ?“„Ne!“, rekla je hladno.„Polovina stana je moja!“ „Naravno da je tako, to i zakon propisuje, ako bi došlo, ne daj Bože, do toga da se raziđemo, sve se zakonski dijeli popola, bilo na komu da je upisana tijekom braka stečena imovina. To i sama znaš. Ovo moram još danas predati, sutra već možemo ostati bez vlasništva, ako ne požurim…Molim te, potpiši, tvoju ti polovicu svega nitko ne osporava, to ne mogu, sve i da hoću!“ „Potpisat ću samo kad bude pisalo da je pola moje.“ „A što ako do tada izgubimo sve?“ Šutke se okrenula i otišla. Na sličan me način cio život izluđivala. Tada mi je bilo jasno da nećemo moći ostarjeti zajedno, da ne možemo, osim da se ili svađamo ili šutimo. Bilo je uistinu mnogo takvih i sličnih sudaranja, osobito kada sam se istrošio i gotovo poginuo osposobljavajući za stanovanje taj stan u Bagu, u kojemu su sada Tomislav sa ženom i ona, moja bivša… Sve moje muke pa i troš- kovi da osposobim taj stan nisu vrijedili ništa u usporedbi s time da sam dopustio neka se sruši starinski dimnjak, iako tu nije bilo ni trunčice moje namjere, nego puka slučajnost…Mjesecima mi je predbacivala: „Srušio si moj dimnjak!“ Konačno, usred rata ukazala se bila nenadana prigoda da postanemo ovlašteni uvoznici zubarske opreme s koncesijom za cio Balkan. „Imamo prostor, ti govoriš njemački, dobit ćemo kredit, ali ja sam u invalidskoj mirovini i ne mogu dobiti papi- re, ti sve preuzmi, napusti sadašnje zaposlenje, idemo…“ „Idi ti kamo hoćeš, meni je i ovako dobro!“ Neku godinu ranije izgubila je prestižan posao u „Turistu“. Vraćali smo se iz Slavonije, gdje sam predstavio njegovu novu knjigu, ministar i ja, u državnim kolima. Upitao sam ga tada može li mi negdje zaposliti ženu,„Turist“ je upravo privatiziran, ona je izvisila, iako je bila u Upravnom odboru, poslije silnih godina rada tamo došla je kući u suzama i s jednom plaćom otpremnine. To je bilo ono vrijeme kada se u Hrvatskoj preko noći zgrtalo bogatstvo: „Tko je jamio, jamio je“.„Turist“ su jamili neki hrvatski Židovi.„Baš mi treba savjetnica ili savjetnik za iz-