Nova Istra

25 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST učenice, zapravo su birale one mene, one koje nisu to radile zbog bolje ocjene, i tek nakon njihova zaključivanja, na to sam strogo pazio, ne miješajući tjelesne užitke i ljubav, dapače – jasno ih razgraničivši. Ušao sam jednom u zbornicu pospremiti dnevnik nakon završetka nastave, a jedna me starija profesorica, koja je bila odsutna kada sam „predstavljen kolektivu“, nadala istjerati van: đacima nije dopušteno tamo ulaziti. Bio sam ne samo mlad, nego i mladolik, bujna kosa mi je sezala do ramena, odijevao sam se mladalački, noseći džins; doista me se nije razlikovalo od učenika. I nikakvo čudo da sam bio izložen i večernjakicama i svršenim maturanticama... No, nikada ni s jednom nisam uspostavljao vezu: samo odlasci kolima na nasip ili uza nj, ili u motel ili u moju samačku sobu: kratkotrajni „sudari“, najčešće tek jednokratni. A i ona teta, to jest kolegica koja me istjerivala iz zbornice, zbog načina kako mi se ispričavala, stišćući mi ruku… siguran sam da je mogla završiti sa mnom u krevetu, ali ipak nije; nikada ništa s onima s kojima radiš! Tu zadanost nikada nisam prekršio, ni kasnije. Bio sam uvjeren da sam zapravo vjeran i odan muž jer sam svoju zakonitu volio. I bio sam joj vjeran i odan. Vjeran ne doslovno, podliježući nagonima, ali vjeran i u srcu i u duši i u mozgu, vjeran obitelji, sinu, ženi, predano vjeran, sve radeći za njega i za nju, sve tomu podređujući, vlastite želje, karijeru; valja preživjeti, osigurati obitelji da ima… Meni moj otac nije mogao osigurati ni školovanje ni uzdržavanje, htio je, ali nije mogao, ja mojemu sinu hoću, osigurati mu sve što mogu, ženi udovoljiti, radovati je, kupovao sam joj meni skupe narukvice i darove uopće, kada god sammogao, dar njoj bio mi je važniji od ičega meni. S drugima sam lijegao uglavnom kada nisam mogao leći s njom, ili zbog stambenih uvjeta u počecima, ili u svađama, pa nakon svađa, zbog njezinih izbjegavanja tjelesnosti navečer sa mnom, umor, spava joj se, sutra rano ustaje, čeka je posao… A kolike sam večeri zaspao tako da bih se samozado- voljavao dok je ona već spavala do mene u postelji…Nikada s njom nisam postigao skladan i sljubljen odnos muža i žene. Drugi put sam otišao, nakon što me opaskama i pogrdama dovela do sloma ži- vaca, a onda mi uzvratila pljusku još i prije nego li je dobila, čim sam zamahnuo. Pljuske su sijevnule zapravo istovremeno. To se nikada nije ponovilo, sve do samoga svršetka, u vremenu brodoloma, jer sam joj tada jasno rekao: „Ovo neka bude prvi i posljednji put, i meni i tebi, neću živjeti međusobno se mlateći“. Premda su kasniji udarci riječima bili bolniji od toga doslovnog… I to je bilo još u počecima. Odlučio sam bio odmah nakon toga iseliti, otići zauvijek, nestati, i već sam bio nestao, tjedan dana me nigdje nije bilo, niti je itko znao gdje sam – bio sam u Ljubljani i spremao se dalje, na Zapad… ali – prvorođeni je već bio na putu. Prevladao je osjećaj odgovor- nosti, još više moja silna ljubav, stalno sam je i volio i svađao se s njom istovremeno,