Nova Istra

242 OGLEDI I ZAPISCI Darija ŽILIĆ Grješnik se može postati „samo ukoliko se čovjekova svijest spliće oko vrijednnosne osi koju sistem ustanovljuje“. Kao kontrapunkt zagrobnim pjesma nalazimo poeziju mediteransku u knjizi „Pogled u Dalmaciju“. Brka obnavlja jezik renesansnih pjesnika, ponovno povezuju- ći apstraktno i konkretno. I opet nad starim toposima zamišlja neku davnu prošlost, kao u pjesmi „Gusarsko groblje u Omišu“. Upravo zbog gradske povijesti, ali i zbog sjena koje mjere dubinu mora, uvijek se vraća u taj gradić. No i ondje pojavljuje se memento mori . Slika mrtvoga čovjeka kojeg nitko ne traži metafora je ljudske sudbi- ne, pa se od tijela baš svi odmiču kao da ih se ono ne tiče („Licem u lice“). U zbirci „Opsjednuta pjesma“ čitamo poeziju vezanu uz rat 1990-ih. Brka nije pjesnik velikog patosa pa nema opisa bitaka i ranjenih, već samo slike preplašene vlastite žene, susret s mrtvim tijelom, propitivanje smisla poezije u „opsjednutom gradu“ i nemoćno gledanje kako se ruši ono što je građeno zajednički. Čini se kao da pjesnik univerzalizira iskustvo i govori o novim aušvicima , svjestan kako će se ratovi opetovati i kako ovo nije posljednja kataklizma. U posljednjem ciklusu zbirke „Kako smo doživjeli imploziju“ pjesnik tematizira vrijeme u kojemu živi, a od patetike bježi s pomoću ironije ili hvatajući se ludički s vječnim aporijama. Ironizira političare, nacionalne intelektualce i bosanske doktore književnosti. Piše o gradu koji je kao crna rupa, prognan, u kojem je sumrak vječno stanje. Spominje se vrijeme u kojem će se narod zlatnom teletu klanjati , pa će pjesnič- ka riječ biti suvišna. U autpoetičkoj pjesmi „Kakvu bih volio pisati“ Brka ističe da je njegova poezija patetično pretenciozna, da se „od života odvojiti teži“, te želi biti „jedan mali, osamljeni kozmos što / bi, van gravitacijskog domašaja, u pribježištu / spasonosnom rezignacije da lebdi“. Želio bi pisati laganu i neopterećenu poeziju kakvu, prijerice, pišu neki američki pjesnici. Enver Kazaz dobro ustvrđuje kako je poezija Amira Brke „jezička simfonija koja hvata egzistenciju u rasponu od zemnog do nebeskog, od tvarnog do metafizičkog“. Poezija je to koja obuhvaća i literarnu baštinu, i mitologiju, i filozofiju... I premda u njoj ima ono nešto„neljudsko“, apstraktno, prošićeno od emocija, ona sjajno govori o čovjeku i vremenu nesigurnom u kojemu živimo, koje je gotovo posve izgubilo svaki oblik ljudskosti.